“Život je jedan, otplešimo ga!”*

Facebookgoogle_plus

Sjećate li se one igrice, dječije?
Stanete jedno iza drugog u paru. I onaj ispred, pada ravno na leđa, a onaj iza ga prihvati da ne padne.
Sjećate se?

E, pa to je igrica koju NIKAD nisam ni mogla ni znala odigrati. Mission impossible za mene.
Taj stepen prepuštanja, povjerenja, bliskosti…uh…

Nedavno sam to nazvala pravim imenom.
Ne prepuštam se lako. Životu, nepredvidivim stvarima. Zato volim sve da isplaniram i kontrolišem. Jer tu nema iznenađenja. Kad su svi konci u tvojim rukama, prepuštanje je nepotrebno. Zar ne?
Druga strana te medalje glasi: Ja bježim. Bježim od ljudi. Ili ih otjeram. What ever comes first. Po prirodi ekstrovertna, uvijek okružena mnoštvom, ali suštinski sama. Neprepuštena. Negdje sam pročitala da se stepen nečije usamljenosti ne ogleda u nedostatku ljudi oko nas. Već nemogućnošću da sa njima podijelimo ono što nam je važno.
Ta sam. Na prvi pogled, ne bi se reklo. Znam. Zavarala sam vas.
Ali i sebe sam.
Ali ne više.

Prihvatanje stvari onakvima kakve jesu je prvi korak ka promjeni.
Taj korak sam zakoračila.
Spremna sam za sljedeći.
Sada sam spremna za samu promjenu.

Kad odlučimo da nešto promijenimo,  lekcije krenu same da dolaze.
Lekcije, da. Nemojte se čuditi. Sve što nas je ikada mučilo, muči i što će nas mučiti, ima ishodište u nama samima.
I mi smo jedina promjenljiva u svakoj jednačini ličnog bola na koju možemo uticati.
Mi i niko drugi.

A promjena se uči.
Kako prepoznati lekcije? Lako.

Radost.

“Radost je ključ.”**

Slijedeći put radosti, slijedim put promjene koja me vodi ka meni samoj.
A putevi promjene znaju biti baš nepredvidivi.

I tako…

Ima već nekoliko godina kako silno želim da naučim da plešem kubansku salsu. Ali ono, baš, baš…to želim. Pomisao da plešem salsu budi u meni osjećaj velike radosti. Naveče, kada se sve umiri, čujem muziku u meni. Plešem u mislima. Ne znam kako to da vam dočaram…to je najbliže nekom unutrašnjem strujanju u vama. Sve zatreperi…

Nekoliko pokušaja  da krenem s treniranjem se izjalovilo i odgodilo moj susret sa NJOM za dvije godine. Uspjevala sam da odem na poneku salsa zabavu u nekom klubu i to je to.

“Nešto nije u redu”, pomislim.” Ja VIDIM sebe kako plešem. Tačno VIDIM. Osjetim. Jedan, dva tri, tep, pet, šest, sedam, tep… Stvarno, ne šalim se. Eto toliko je želim. Pa gdje je ta salsa u mom životu? Spremna sam!”

Ali nisam bila, zapravo. Tada još ne. Nisam još bila spremna za životne lekcije koje mi je salsa namijenila.

Život pred nama se uvijek odvija za naše najviše dobro. Samo što mi najčešće te puteve ne prepoznajemo kao najbolje za nas, dok kročimo njima. Shvatimo tek kasnije.

I tako, kasnije nego što sam željela, a ipak u pravom momentu za mene, počinjem da učim plesati.

Radujem se kao malo dijete. U dane kad imam trening, moj jutarnji osmjeh je širi od uobičajenog.
Radujem se, radujem se, radujem se, ali baš.

Idem na treninge, plešemo, učimo te korake. I baš mi ide. Ide mi, jer uživam. Jer se radujem.

A onda, krećemo polako s vježbama vođenja u paru.

I tres!

“Prepusti se da te vode”, rekoše mi.
Čekaj…šta?!
Ma daj!
Ma, daj, stvarno!
Ja da se prepustim, da MENE neko vodi?
Šalite se, zar ne?
I to da me vode ovi dječaci, koje sam sve do jednog mogla roditi, uključujući i samog trenera!
Mora da se šalite?
Tri godine se radujem ovome kao malo dijete, da bi se sad pretvorilo u još jednu životnu lekciju?!
I to da me udari odmah tamo gdje sam najslabija: prepuštanje.
Ma daj, hajde da se vratimo na korake. Solo, pred ogledalom mi tako dobro ide!
Nisam došla ovdje da radim na sebi. Došla sam da plešem, da se zabavljam, da uživam.
Da se radujem.
Došla sam…
…jer sam se radovala.
Pa da. Radovala sam se salsi i ona me dovela tamo gdje trebam biti. Dovela me da naučim ono što moram da naučim. Ono bez čega mi nema dalje. Dovela me na čas prepuštanja.
Jer, na kraju krajeva, ima li veće radosti od prevazilaženja same sebe. Svojih umišljenih ograničenja, svojih strahova?

Život stvarno šalje sve što nam treba.
Jer vrijeme je, zaista, za mene je stvarno krajnje vrijeme da se s povjerenjem prepustim…tom Životu koji zna šta mi treba. Koji zna kako. Koji me voli. Koji me prigrlio i ne pušta. Koji se odvija ispred mene i kroz mene na najbolji i najuzvišeniji način, za moje najbolje i najviše dobro. Osjećam ga kako struji kroz mene, do posljednje moje čestice. Pa dokle se mislim opirati i praviti se da ga ne primjećujem? Da ja znam bolje. Bolje od Njega.

Hoću. Naučiću. Naći ću načina. Prepustiću mu se. Želim to. Evo, žmirim, opuštam se, prepuštam se, još samo malo, zaista…

Paf!

“Priđi bliže, gdje bježiš!”

Ma, daj!
Trebalo bi se uvesti jedno pravilo.
Jedna radost – jedna lekcija!
Ovo je već previše za mene.
Kako misliš sad, priđi!?
Pa ja da sam htjela da priđem i da mi priđu, išla bih na argentinski tango, ne bih na salsu došla!
Znala sam ja da toliko radovanje neće na dobro izaći!!!

I evo ga. Sustiglo me.
Bliskost. Nepremostiva prepreka u životu, broj dva.
Ne, ne, ne….
Ja ne prilazim. Ja sam ta koja bježi, glavom bez obzira kad meni priđu.
Šta sad da radim?
Salsa ili bijeg? Opet bijeg?
O, Bože, ima li kraja ovome?

Ali koja je svrha daljeg bježanja?

Sve dok ne izađem iz začaranog kruga kontole, straha od prepuštanja, straha od bliskosti, koji vodi u samoću, koja onda prouzrokuje još gori strah od usamljenosti…život će slati nove i nove lekcije. Još teže. I bolnije. Jer bez ovoga mi nema dalje.

Dobro…stisnuću zube i probati.

I izaći će na dobro. Jer je dobro. Sve je već dobro.

Cuban salsa, here I come.
Life, here I come!

Ako ovo preživim, probaću i onu igricu dječiju.
Valjda će se naći neko dovoljno odvažan da me prihvati prije nego tresnem o pod?***

 

 

(*”Život je jedan, otplešimo ga!” – riječi u naslovu teksta preuzete sa fb stranice Udruženja Ritmos Del Mundo, koje promoviše afro-kubansku kulturu, posebno karipske plesove.
Više o Ritmos Del Mundo pročitajte na njihovoj
FB stranici: https://www.facebook.com/ritmosbg/
Web stranici: http://www.ritmosdelmundo.rs/

**”Radost je ključ” sam  prvi put čula od Ane Bučević u njenom videu https://youtu.be/sKyyFeeW7sM
Kasnije sam nailazila na ovaj izraz u mnogim knjigama, raznih autora. Ne znam kome se pripisuje, zapravo. Na kraju,…ja sam ga toliko prisvojila i saživila se s njim, gotovo kao da sam ga ja i formulisala. Ali nisam. Otud znaci navoda…

***Ovaj tekst sam napisala i objavila u decembru 2017. Nakon vikenda kubanske salse u Banja Luci u martu 2018 sam napravila neke izmjene, kao rezultat dodatnih uvida koje sam stekla u ta dva rasplesana dana. Hvala trenerima, ovim mladim Učiteljima i Učiteljici**** koji mi stadoše na put i donesoše nova, važna saznanja koja su izašla iz okvira samog plesa, koji je bio povod okupljanja. Više o salsa događajima u Banja Luci, kao i o salsa vikendu, možete saznati na fb stranici Salsa Banja Luka.

**** SJAJNI treneri tokom vikenda kubanske salse u Banja Luci, 9.-11.03.2018.
-Đorđe Vujčić, Banja Luka (ujedno i organizator)
-Nemanja Lazović, Plesni centar Allegro, Novi Sad
-the last but not the least, Sanja Vasiljević, već navedeni Ritmos Del Mundo, Novi Sad, Beograd
Hvala još jednom,  vi divni ljudi!)

(Fotografiju preuzela sa Salsa Banja Luka Instagrama)

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

    1. Povjeruj, povjeruj, brže ćeš promijeniti nešto!
      Ogledala, ogledala, svuda oko nas.
      Hvala ti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *