Žeđ

Facebookgoogle_plus

 11025725_10205951715733501_5619309990230027708_n

Dok nas je učila znala je reći da pokušamo razmisliti šta zaista stoji iza toga što ne možemo da istrajemo u nekom izazovu koji sebi postavimo. Šta nam to govori o nama? Recimo ako želimo da se oslobodimo neke loše navike u ishrani. Šta je to čega smo stvarno gladni, pa tu potrebu zadovoljavamo hranom? Sjetila sam se toga danas dok sam jela neki keks uz čaj, iako sam sebi postavila izazov “bez šećera”.
U svim knjigama koje sam čitala, a bave se ishranom, potreba za slatkim pripisuje se potrebi za ljubavlju. Ja sam to negdje usput prihvatila da je tako, ali nikada suštinski to nisam kod sebe prepoznala i prihvatila da postoji.

A prihvatanje je, znajte, prvi i osnovni korak da se nešto promijeni. I preduslov.

Pa evo.

Željna sam ljubavi. Željna sam ljubavi. Željna sam ljubavi.

886378_10208097958468228_713798726279033398_o
Nekoliko stvari mi se posložilo u ovih par dana što je učinilo da to konačno shvatim i zaista prihvatim.
Prvo, napisala sam nešto prije neki dan, a da nisam bila potpuno svjesna šta govorim, kao da je to došlo iz moje duboke podsvjesti, velikih, zatomljenih dubina moje duše. I tek nakon nekoliko dana sam postala svjesna značenja tih riječi. A glasilo je nekako ovako. Da se moja potreba za ljubavlju može uporediti sa pješčanom plažom u podne. Na one užarene kamenčiće možes sipati i sipati vodu, ona samo prolazi između njih i nestaje, negdje dole, ko zna gdje. A oni, onako vreli, vrlo brzo se osuše, voda sa njih ispari i oni ostanu opet žedni vode. Žedni ljubavi.
To nije neki nedostatak evo sad nastao. Ne to je neka duboka iskonska praznina u meni. Nastala ko zna kad. U djetinjstvu? Pri rođenju? Još prije? Ne znam, samo sam tek sada postala svjesna da s tim živim od kada znam za sebe. I nista do sada nije uspjelo da ispuni tu prazninu. Divan brak, troje djece, mnogo prijatelja,…ali opet, taj neki osjećaj praznine opstaje. Odolijeva. Ta usamljenost. Ta nedodirnutost. Suštinska. Šta je to? Odakle dolazi? Ima li tome lijeka? Dalje bih se trebala pitati, da li je to samo odraz onoga što ja jesam? Ako je naš svijet ogledalo onoga što mi osjećamo, vibriramo, mislimo, da li to znači da ja ne znam da volim? Ili da imam uvjerenje da nisam dostojna da budem voljena? Ali ja volim. Ja stvarno volim. I baš mislim da znam da volim.
A, onda, pred mojim očima stoji napisano nešto što je odraz stvarnog stanja. Stanja koje ja živim od kada znam za sebe.  “Volim te”. “I ja tebe”. Živim tako što volim, a mene vole samo za uzvrat? Oh, kako li je to samo pogrešno. Oh, hvala, hvala, hvala što to sada vidim.
Zar je moguće da sam toliko malo voljela sebe čitavog života!
Da je nastala u meni tolika praznina koja je gutala te tek uzvraćene ljubavi, te “ijatebe”-ove, te uslovljene, podrazumijevajuće, zdravo-za-gotovo-juće ostatke ljubavi? Da nikada do sada nisam povjerovala, shvatila osjetila da sam ja, baš ja, ovakva kakva jesam, savršena, dostojna te prave, ljudske, jedinstvene, iscjeljujuće, ispunjavajuće LJUBAVI? Dodira duša?
I to je to.
Momenat kada sam shvatila. Da je s tim gotovo. Samo što mi je trebalo malo vremena da uvidim promjenu.
Da osjetim da je nešto u meni prepuklo. Završilo se. Promijenilo se.
Voljena sam. Sada sam voljena. Sada je sve u redu. Praznina nije više nepregledna. Počela je polako da se popunjava.
Bezuslovno i nepovratno sam se zaljubila u sebe i volim se tolikom neslućenom žestinom, da imam osjećaj da kada bih uspjela tu ljubav da utjelovim u prasak, da bi se čulo do Plutona.
Paradoksalno, ali potrebno je bilo da zavolim sebe, da bih shvatila da mi je to ranije nedostajalo.
To vam je kao sa nekom noćnom morom. Vi sanjate nešto strašno. I teško vam je, grozno, bojite se. Mučite se. Jer ne znate da sanjate. Tek kada se probudite vi shvatite da je to bio san. I da je sve u redu sa vama. I da niste imali razloga da se bojite. I da su vaše muke bile uzaludne i nepotrebne. Dok sanjate nikako ne možete to da pojmite. Sve dok sanjate, ta patnja predstavlja vašu trenutnu realnost. Vašu trenutnu istinu. Kad se probudite, vi se izdižete iznad tih strašnih okolnosti i shvatate da ne morate više da ih živite. Tako je i sa ljubavlju prema sebi.
Voljena sam i zaslužujem svu ljubav ovoga svijeta.
Ne moram nista više da radim da bih je zaslužila.
Dovoljno je što postojim.
Dovoljno je da budem JA.
Hvala svima koji su pomogli da ovo shvatim.
Hvala svima koji su mi do sada uzvraćali moju ljubav.
Hvala mojim roditeljima što su mi podarili život i omogućili da budem dio najvećeg čuda Univerzuma. Hvala im za ljubav. Znam da su uvijek činili najbolje što su znali.
Hvala mom suprugu što trpi promjene kroz koje prolazim, koje su turbulentne i naporne i meni samoj, a mogu misliti njemu.
Hvala mojoj djeci. Mojoj predivnoj, posebnoj, nesvakidašnjoj savršenoj, plavokosoj djeci koja su mene izabrala za majku.
Hvala za osmjehe.
Hvala za zagrljaje.
Hvala za poljupce.
Hvala za suze.
Hvala za pruženu ruku.
Hvala za toplu riječ.
To su stvari koje su moj hljeb nasušni. I ne samo moj. Svi od toga živimo, zar ne?
Hvala za ljubav.
Hvala za hvala.
Hvala za mene, ovako savršenu.
I potrebnu ovom svijetu.

10173520_10206484533653616_7657750956558520058_n

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Bravo Ljiljo samo nastavi. Ne prekidaj. Pusti ljubav da se izražava u svim oblicoima pa i u pisanom. Dobro ti ide, nastavi. Ne razmišlja samo piši. Ljubav će sve oblikovati. Pozdrav Slavko

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *