Zapis o izlasku

Facebookgoogle_plus

Kada smo donijeli odluku da ćemo preseliti u Beograd rekla sam da me ideja o životu u Beogradu malo plaši. Iako ga mnogo volim, oduvijek, odjednom mi se učinio prevelik, prebrz i zastrašujući. Od tog iznenadnog straha na momenat sam zaboravila koliko je zanosan. A onda sam pomislila: “Daj mi samo da živim pored Dunava. I Dunav će to sve da ublaži”.
Dunav mi je ispunio želju i prizvao me sebi. I uvijek nekako nađe načina da mi to potvrdi.
Da podvuče: Tu si gdje trebaš biti.

Ima nečeg posebnog u promjeni grada u kome živiš.
Svaki tvoj korak postaje izlazak iz zone komfora.
I čini se da dok upoznaješ tako novi grad, kao da polako upozneješ i neku novu sebe.

Izađem prije neko veče da malo prošetam. Vrijeme predivno.
Jesenji južni vjetar. Isprepleten uporim vjetrovima sa Dunava.
Baš nalik meni. Sve se kovitla, u nemogućnosti da se odluči šta zapravo želi.
Pa, dobro. Nije uvijek lako biti JA. Ali je meni uvijek divno biti JA.

Prošetaću u krug po okolnim kvartovima. Da zavirim u ulice u kojima do sada nisam bila. A onda ću izaći do Dunava, na kej.
Hodam. Slušam. Gledam. Udišem.
Ničim dirigovana, a opet tako usklađena muzika velikog grada.

Nailazim na knjižaru. “Ući ću”, pomislim. Nisam odavno sebi kupila knjigu.
Redovi i redovi polica s knjigama. Šta želim?
Želim da me dozove. Želim da se prepoznamo.
Uzimam. Otvorim. Zavirim. Zatvorim. Vratim. Opet. I opet.
A onda…
Nisam bila baš odmah sigurna.
“Zapisi sa dunavskog peska”. Sjetim se onih mandala sa Lida . I koliko sam uživala crtajući ih, ljetos. Na trenutak zatvorim oči. Dunavski pijesak. Dunav.
Otvorim prvu stranu.

Dunav,
Reka koja se nosi s vremenom,
Koja odnosi vreme,
A ipak pamti milenijume.
Svetlana Velmar-Janković

Zatvorim.
Sigurna sam.
To je ta. Moja.

Ponesem je i krenem. Krenem ka Njemu.
Pogled na ovu rijeku uvijek u meni izaziva uzdah divljenja.
Hodam obalom lagano, ka stanu.
Na klupi na keju sjedi čovjek. Pjeva i sam sebe prati na harmonici.
Hvala Vam mnogo, gospođo. Kakvu muziku Vi volite?, pita kada sam prišla da mu ostavim nešto novca.
Volim ja mnogo toga da slušam. Nisam slagala. Ali nisam ni odgovorila, zar ne? Zašto je toliko teško izreći svoju suštinu, onu pravu istinu. Zašto uvijek mora da bude upakovana u nešto neodređeno? Hoću li ikada stići do Sebe tim zavojitim, krivudavim, sporednim putevima? Ikad?
Ali ipak…nešto bi ste voljeli SADA da Vam otpjevam? , ne odustaje.
Neku sevdalinku, dozvolim sebi da poželim, ipak.
Spremno odgovara.
Sjedam na klupu pored njega. Između pjesama mu i ime saznah.
I tako, Zoka i ja otpjevasmo zajedno nekoliko pjesama, na keju, na obali Dunava.

Dok idem ka stanu, on nastavlja sam da pjeva: “Ti….i ja…. dva smo sveta različita…”

Nismo Zoka.
I ti. I ja. I svi.
Svi smo mi Jedno.
Ako ne vjeruješ meni, pitaj Dunav.

On ima sve odgovore.

Facebookgoogle_plus

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *