“U sada sam se spustila…”

Facebookgoogle_plus

“Tell me one last thing,” said Harry. “Is this real? Or has this been happening inside my head?”
Dumbledore beamed at him, and his voice sounded loud and strong in Harry’s ears even though the bright mist was descending again, obscuring his figure.
“Of course it is happening inside your head, Harry, but why on earth should that mean that it is not real?”

5 sati. Sunce samo što nije izašlo. Ustajem iz kreveta i izlazim bosa na terasu spavaće sobe koja gleda na istok. Još u spavaćici smještam se u veliku fotelju. Umotavam se u mekanu, crvenu deku. Pletena fotelja ispod mene škripi dok se namještam da mi bude udobno.
Sjedim nogu ukrštenih u lotos, opušteno, smireno. Dišem punim plućima. Osjećam miris rascvjetale ruže penjačice koja se nadvija sa lijeve i dijelom prednje strane terase. Crveni cvjetovi u punom cvatu, vise sa stabla kao grozdovi. Mirišu opojno i privlače brojne pčele i leptiriće. Ruža izgleda kao velika, teška draperija na sceni nekog starinskog, otmjenog pozorišta, tako da imam osjećaj da se moja terasa pretvorila u pozornicu.
Najljepšu pozornicu života za koju ja pišem i režiram sve predstave i glumim glavne uloge.
Bacam pogled na desnu stranu i uživam u pogledu na mlade izdanke vinove loze koja se nadvila do vrha terase. Dosta je cvjetova. Biće grožđa. Već mogu da vidim sebe kako u jedno zlatno jesenje jutro, ustajem i ravno iz kreveta biram najzreliji grozd za doručak.

Zatvaram oči. Udišem punim plućima. Udišem svježinu rose iz voćnjaka koji se prostire ispred mene dokle mi pogled seže. Desno, prema jugu, voćnjak se polako stapa s vinogradom. Čujem zujanje pčela, cvrkut ptica, šuštanje tek olistalih krošnji.

IMG_9409
Kao iz daljine, do mene dopire šum mora. Ne mogu ga vidjeti s ove istočne terase, ali ga osjetim. Znam da je tu. Čujem ga. Volim ga. Oduvijek.
More. More. More i ja. Ljubav. Život.
I dalje ne otvaram oči. Dišem. Postojim. Sada. Volim.
Volim svoj život. Volim sebe sada u ovom životu.

Volim. Volim. Volim.

Udišem ljubav, mladost i radost. Zadržavam dah koliko mi je prijatno, dok ne osjetim da je i posljednja ćelija mog tijela i moje duše ispunjena. Izdišem lagano. Otpuštam. Opraštam. Odvajam se od svega što mi ne treba. Pa, opet…Udišem. Ljubav, mladost i radost. Zadržavam dah…

Ovo sam ja. Sretna. Zadovoljna. Zanosna. Opuštena. Otvaram lagano oči. Sunce samo što nije izašlo. Odlazim u sobu da se obučem. Uzimam podlogu za jogu i namještam je na terasi. Mjesec maj. Dovoljno je toplo da vježbam vani.
Sjedam u dijamant, okrenuta ka istoku. Čekam sunce. Čekam. Dišem. Slušam. Osjećam.
Posmatram praskozorje i počinjem sa pozdravima suncu. Pedeset i jedno ponavljanje.  Broj mojih godina uvećan za jedan.
Pola vijeka. Pola vijeka je iza mene. To me ne plaši. To me raduje. Pola vijeka mi je trebalo da postanem ono što jesam sada. Ljubav.
Stojim na podlozi. Gledam na momenat svoje bose noge. Osjećam podlogu pod tabanima. Osjećam se preko nje povezano sa podom, tlom i još dalje sa Zemljom. Stojim tako i osjećam Zemlju.
Zemlja i ja. Ljubav. Život.
Pravim prvi pokret. Podižem ispružene ruke iznad glave i zabacujem ih još dalje, iza. Naginjem se nazad sve dok ne ugledam staklenu  površinu između spavaće sobe i terase. U njoj se susreću obrisi voćnjaka, ruža, vinove loze, spavaće sobe, Njega koji još spava u postelji i mene. Susreću se i stapaju u jednu sliku. Spajaju se u jedno.

Zadržim pogled na mom snažnom, savitljivom tijelu koje se sprema da pozdravi svitanje. Svitanje dana koji će biti najljepši dan u mom životu. Kao što je i svaki prije njega bio, kao što će biti i svaki koji tek dolazi. Najljepši dan u mom životu. Pozdravljajući ovo svitanje, ja pozdravljam svoj život.

Taj prvi udisaj, taj prvi pokret me uvijek iznova osvijesti i vrati u veličanstvenost svega što postoji samo sada. Samo u ovom trenutku. Taj prvi udah me učini prisutnom. U sadašnjem trenutku koji se jedini računa. “Sada je život, sada je sve.”

Udahnula sam i krećem. Svakim pokretom u meni se budi nova snaga. Energija struji svakom česticom moga tijela. Radost obuzima moju dušu i prenosi se na sve oko mene. Ruže su crvenije, ptice veselije cvrkuću. Sve titra. Sve vibrira. Ljubav je svuda.

Sve je Ja. Ja sam sve.

Hvala.

Volim te.

 

 

Naslov preuzet iz teksta pjesme “Jednom je sada”, grupe Zemlja gruva. https://www.youtube.com/watch?v=Cfgx36CLbFU

Citat na početku teksta: J.K. Rowling, “Harry Potter and the Deathly Hallows”

 

 

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *