U bujici života

Facebookgoogle_plus

Zanesenost…
Dugo sam vjerovala da nije dobro zanositi se. Zanijeti se, za mene je značilo izgubiti sebe. Tako su me učili.
“Ne zanosi se”.
“Budi razumna”.
“Dozovi se pameti”.
“Šta će svijet reći?”

Zanesenost, sada, za mene znači – pronaći se.
Doprijeti do sebe.
Zanesena, postojim.
Živim.
Ravnodušna životarim u nekom polupostojanju.

U momentima zanesenosti mi dolaze rješenja, uvidi, poruke, spoznaje koje je moja duša baš tada tražila.
Baš tada trebala.
I onda, zanesena nekom radošću postane toliko otvorena, toliko prisutna, da odjednom vidi.
Sve što treba da vidi.
I čuje sve što treba da čuje.
I osjeti.
Sebe.

Nekad prošle godine, sam, konačno, uvidjela da sam potpuno zapletena u iluziju da mogu da kontrolišem sve oko sebe. Sve što mi se dešava. Znate li kakva je to stalna, neprekidna, teška, iscrpljujuća, uzaludna borba. Utkana u svaki potez, svaku misao, svaku namjeru…do neizdrživosti. Bez mogućnosti da se opustiš, da se prepustiš i uživaš do kraja u životu. Kao da uporno i uporno plivaš uzvodno.

Ja sam žena od akcije. Čim sam uvidjela šta ne štima, odmah sam i odlučila da to promijenim.
Da promijenim sebe.
Sad i odmah. Jer tako to ja radim. Hoću sad i hoću sve.

A tako i Univerzum radi. Tražili ste, gledajte. Evo ti sad i evo ti sve.
Odjednom sam, sticajem okolnosti koje sam sama stvarala i tražila, postala okružena ljudima koju su došli da mi ispune želju. Razna druženja, razgovori, radionice, dopisivanja, grupe…sve u funkciji moje promjene. Koju sam sama poželjela.

Sjećate se, sad i sve.
Instant.

I tako. Otišla sam u drugu krajnost. Vrlo brzo sam naučila da ne moram, ne želim i neću više NIŠTA da kontrolišem. Postala sam uvjerena da nema ama baš ničega dobrog u mojoj želji i potrebi da kontrolišem. Biće kako bude, govorila sam. “Ništa nije bilo nikako. Sve je bilo nekako.”

Međutim, to nisam bila JA.
Izgubila sam se na momenat.
Izgubila sam sebe.
Pazite šta želite. Jer to će vam se i desiti.

Da li ste ikada razmišljali o tome gdje je granica između dosljednosti sebi i potrebe da neke stvari, ipak, promijenimo? Gdje je ona crta, na rang listi naših osobina koja kaže: “Ovo dalje ne diraj, to je sama tvoja suština”
Ne, stvarno…

Stvarno sam se to zapitala.
I došao mi je odgovor.

Iznenada. Dok sam bila zanesena nečim drugim.
Evo kako je to bilo.

Moja drugarica nam je organizovala jedan divan dan. Nas tri, jedan muž, troje djece. Rafting na Vrbasu. Dugo smo to dogovarale i radovale se tome.
Znate kako to funkcioniše? Okupite se na dogovorenom mjestu. Tu ostavite svoja auta i stvari, a ekipa koja je zadužena za vaš spust, vas , pod punom rafting opremom i čamce u kojima ćete se spuštati odveze negdje uzvodno. I spustite se onda kanjonom nazad. Jednostavno zar ne?

Magiju koja se dešava u međuvremenu je teško pretočiti u riječi.
Morali biste čuti šum Vrbasa.
Morali biste biti zapljusnuti hladnoćom njegovih brzaka.
Morali biste udahnuti njegovu svežinu.
Morali biste vidjeti kroz njegovu bistrinu.
Morali biste biti razoružani ljepotom njegovog kanjona.
Morali biste sresti njegove sive čaplje kako se sklanjaju da vi prođete.
Morali biste vrištati od uzbuđenja i radosti.
Morali biste zažmiriti i osjetiti ga.
Morali biste ga zavoljeti.
I ona bi ste mi povjerovali.
Magija postoji.

I njeni magovi.

Znala sam čim sam ga vidjela. Čovjek koji zna. Tajnu.
Ne radi ništa posebno. Ničim se ne izdvaja posebno. Samo bude.
Ono što jeste.

Ljudi su bili i ostali moja najveća inspiracija.
Ništa me ne dotiče tako kao potpuna usklađenost čovjeka sa onim što jeste.
Usklađenost sa svojom Istinom.
Kad osjetim da se prepušta onome kud ga život vodi. Onome što je njegov Put.
I kada to radi s takvom predanošću, takvom ljubavlju, nesebičnošću, jasnoćom, bistrinom i odlučnošću.
Uh…
Kad to vidim, otvorim oči široko, naćulim uči i čekam lekciju. Jer znam da dolazi s takvim čovjekom.

Spuštamo se, lijepo nam je.
Pričamo. Smijemo se. Brzak . Prođemo ga. Zastanemo. Divimo se. Kupamo se. Skače se i sa nekih stijena. Izlazimo, pa ulazimo u čamac. Idemo dalje.
Brzak drugi. Veslamo.

Veslamo!!!
Ah!
Sad te vidim jasno.
Čujem te.

Veslam…

Da. To je to.
To je ta granica koja mi je trebala.
To je ta linija.

Zato sam bila zanesena ovim danom.
Ovom rijekom.
Ovim čarobnim čovjekom.

Da bih čula i vidjela jasno to što je došao da mi pokaže.
I da bih primila veslo u svoje ruke.
I naučila razlikovati situcije u kojima treba da ga stegnem jače i preuzmem odgovornost od onih kada treba da se prepustim rijeci života.
I da dozvolim i ja sebi da budem ono što jesam.
Žena od akcije koja može i hoće puno toga.
I da to uošte nije loše.
Sve dok se ne suprotstavljam bujici života.
Nego naučim da koristim njenu snagu, njenu brzinu.
Njenu razigranost.

I da uživam u njoj.
I vrištim od radosti.
Radosti prepuštanja.

Hvala ti.

(P.S. Mag o kome pišem, nije izmišljen. Nego stvarni, predivni, pravi pravcati čovjek. Živi povučeno, van društvenih mreža, pa molim vas koji ga poznajete da ga ne imenujete u komentarima.
Ako ste se, pak zainteresovali za rafting na Vrbasu, nećete pogriješiti ako zavirite na stranicu http://banjalukatravel.com/en/home/ )

 

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Nista nije slucajno.
    Dugo se spremam da napisem ovaj tekst. Preko godinu dana.
    Ali, jednostavno, nije sazrijevao u meni.
    A juce, krene…sjednem i napisem u jednom dahu.
    Ali ne objavljujem odmah.
    Nesto mi govori da malo sredim taj svoj blog. Ima tu svega i svacega…
    I tako, citam, prepravljam, neke tekstove sklanjam potpuno, nekima mijenjam kategorije, tagujem.
    Okrenem se da vidim sta sam napravila.

    Neke tekstove sam prebacila u “nekategorisane” i tagovala ih kao #fotografijadana. To i nisu tekstovi, nego vise kao neke misli vezane za postavljenu fotografiju, koja je tad u meni pobudila neku emociju. Svidja mi se ta ideja. Nastavicu s tim objavama, odlucih.

    Neke tekstove sam iz OBJAVLJENIH prebacila u DRAFTOVE. Imaju vrijednost, ali želim da radim na njima dodatno. Ili su predugi ili ne odrazavaju moju trenutnu vibraciju…vidjet cu sta cu s njima.

    I ostali su tekstovi, koje stvarno zelim na svom blogu. Za neke od njih sam pomislila: “Bože, da li sam ja ovo napisala?”. I takvih tekstova ima 41.

    Da li je moguce…tekst, koji se spremam da objavim, koji se zove U BUJICI ŽIVOTA će biti 42gi. Veliki odgovor na sva pitanja? Pa naravno. Šta je odgovor na sva naša životna pitanja, nego sam ŽIVOT.

    I to još numerološki gledano vrlo jedinstvenog 11.11.11 dana.

    HVALA! Ali, zaista, hvala.

    Živote, hvala ti za šansu!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *