Treba nam svjetlo da bi vidjeli sjenku

Facebookgoogle_plus

sjena

Danas ću početi sa jednim izazovom.
Svaki dan ću ovdje objaviti jednu  fotografiju i napisati kratku priču koja je prati.
Evo današnje fotografije i pripadajuće priče.
A onda ću se vratiti na samu ideju izazova i kako je nastala.

Danas je trebao biti dan svečanog otvaranja Centra  za promociju životnih  vještina “Radionica” . Imali smo mnogo razloga zašto nam je bilo važno da to bude baš danas. Ali eto, priprema prostora je išla malo sporije nego smo planirali…Ali, nisam se mnogo nervirala. Nekako sam naučila  da treba dati sve od  sebe, a ako  stvari ne idu  baš onako kako smo  planirali, za to sigurno postoji valjan razlog. Pa  tako i razlog  za odgađanje početka našeg  rada.
I tako, dodjem danas u Radionicu. Uslikam  prostor i pošaljem fotografije prijateljici koja će držati radionice  porodičnih konstelacija kod nas, odmah nakon otvaranja. Sjednem pored prozora. Uživam u suncu koje nas je danas ogrijalo, nakon mnogo tmurnih, oblačnih  i maglovitih dana, kakvi samo mogu biti u gradovima koji leže u kotlinama rijeka.

I  onda ugledam tu igru svjetla i sjenki na podu. I sve  što vidim dopadne mi se.
I taj novi pod, tek postavljen, u boji baš kakvu smo željele.
I ta  sjenka prozorskog okvira,  kao okvir vitraža  u nekoj  crkvi.
I taj položaj  sunca,  takav  da  sjena pada potpuno ravno, osno simetrično.
Ta svjetlost.
Ta  tišina.
Taj trenutak.

Sadašnji.

Zove te da ga osjetiš. Kaže: “Zastani. Gledaj ljepotu oko sebe, jer ljepota je svuda, ako znaš da otvoriš  svoje  srce. Ako znaš  biti prisutna”.
Uzmem telefon da sačuvam tu  igru. Uđem i ja u  kadar. Ima smisla. U tom momentu  sam  bila prisutnija nego inače.
Prisutnost.
Postojanje.
Sada.
Osjećaj.
Misao.

Misao, da. Pomislih, bez  svjetlosti ne možemo našu sjenku ni vidjeti.

Sljedeća  misao. Baš  bi ovo  bio  dobar naslov za  tekst na blogu.

Pomislih i sljedeću, o obećanju  jednom  koje sam dala.  O jednom izazovu koga ću se  pridržavati svaki dan tokom 2017-te godine.

I eto, tako vi sad gledate prvu u nizu  fotografija koje će biti dio mog izazova koji će na ovom blogu  biti svrstani u kategoriju #Gledam.

A, evo kako je  do toga  došlo.
Izvinjavam se, unaprijed  zbog  dijela teksta na engleskom.

Znate, ja  ima kćerku. Moje prvo, najstarije dijete.
Ona  je fotograf. I studentica. I piše jedan  blog. I uopšte, mnogo je vrijedna.
U prvom tekstu u 2017-toj na  svom blogu je pisala o mnogo toga, o planovima,  o rezultatima, ali stalno se osvrćući na to kako je neorganizovana i kako nije dovoljno vrijedna i kako joj  izazov “fotografija dnevno” nije išao baš onako kako je planirala i kako…  evo uvjerite se sami:   Pink roads je naslov teksta.

Baš sam se zapitala. Kao majka.  I zabrinula. Gdje  sam pogriješila kada je ona, takva, ovako stroga  prema  sebi?

Napisah tada na svom profilu:

“When you have such a hard working daughter, so you hardly keep up her work.
And then, you open her post, on her blog, and you read how unsatisfied she is with her accomplishments.
And then you ask yourself: “What on earth have I done to her?!”
Keep going, my dear, do not be so harsh to yourself.
Do not listen to that friend you are mentioning. Even if that is the one I think it is…not even her.
Great, inspiring work you are doing.
In order to support you, I am starting with some all-year-2017-long-challange. If nothing else, just to show you how difficult it is and that you should be proud of yourself.
I am, for sure.
Love you, mom.
Love the friend, too.”

I odlučih, počinjem! Počeću izazov jedna-fotografija-dnevno-čitave-godine. Kao podršku kćerki.

Ali, avaj! Od  tada je prošlo bar dvije sedmice.

Nekolicinu izgovora sam, dakle, već našla da odgodim početak.
Ovaj mi je najdraži: Ne mogu početi dok ne nađem i ne instaliram neki plug in koji će mi omogućiti da up-load-em fotografije direktno sa Instagrama i da one i  komentar budu objavljene automatski na mom blogu!!! Po mogućnosti free of charge. Mislim, stvarno. Koliko  daleko se može iću  u pronalaženju besmislenih  izgovora  da  se  uradi isplanirano! Ženo, sjedi jednom dnevno za taj računar! Kako li smo živjeli i radili prije pametnih telefona?!

Sreća , pa znam jednu tajnu. A odaću je i vama.

Postaviti sebi neki izazov i pridržavati  ga se, pomjeriti svoju granicu, izaći iz svoje zone komfora… e, to vam je siguran put do ličnog napretka. Pošto sam se uvjerila i razumijem koliko je važno izazvati samog sebe,  krećem sad. Bolje ikad, nego nikad.

Krenite  i  vi.
Jer,  nećete se zaustaviti na tom izazovu. I druge stvari u životu će se pokrenuti.

Ne morate mi vjerovati.

Probajte.

Evo, već  sad, odmah, danas! Izaberite jedan  izazov. Postavite sebi neki cilj. To može biti i neka sitnica.
Nešto naizgled beznačajno i  bezazleno. Ponavljajte to svaki dan od sada pa do kraja godine.

Probajte i vidjet ćete gdje će vas to dovesti.

I obavijestite me , molim vas, kako je prošlo.  Baš me interesuje.

Ne morate  mi se zahvaljivati. I mene je neko ovome naučio.

🙂

(- Više o Centru za razvoj životnih vještina RADIONICA Banja Luka, saznajte na  našoj facebook stranici  https://www.facebook.com/radionicazivotnihvjestina/?fref=ts

-Više o metodi porodičnih konstalacija i rasporedima održavanja radionica možete saznati na facebook stranici Dr  Katarina  Rakita –  Konstelacije:  https://www.facebook.com/konstelacije/?fref=ts 

– Više o Okarin Photography saznajte na njenoj   facebook stranici https://www.facebook.com/okarin.photographypage/?pnref=story  ili blogu https://okarinphotography.wordpress.com/)

okarin

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *