Svi putevi vode u Carigrad

Facebookgoogle_plus

Kad me upitaju da li volim neko jelo, uvijek odgovaram kontra pitanjem.

“Da li ti ja izgledam kao neko ko ne voli neko jelo?”, uvijek pri tome rukom pokazujući niz moje skladno, okruglasto, moćnim oblinama ukrašeno tijelo. Neka ga. Sve sam ja to svojim zubićima oblikovala. Malo po malo.

Ipak, nešto se tu izdvaja. Slatkiši. Stvarno volim da jedem slatko. Mogu ja da se i iskontrolišem, nisam baš nezajažjiva. Ali, eto. Volim. I jedem.
Mogla bi sad ova priča da ide u onom poznatom pravcu osvijesti-čega-si-gladna. Ali onda bi to bila priča o nedostatku ljubavi, priča o usamljenosti i ko zna čemu sve još…a ova priča nas ne vodi u tom pravcu.

Ova priča nas vodi u Sarajevo.
Čak gore, gore, gore, na 500 m nadmorske visine, među te moćne vrhove , visoke i po 2000 m.
Ali, ovo nije priča o planinama.
Ovo je priča o ljudima.

Moja draga prijateljica je jedno vrijeme živjela u Sarajevu.
Tokom jedne moje posjete, šetale smo gradom, Baščaršijom, naravno…
Ručak u Dverima, rakija u Barhani, a alva…pa u Carigradu, gdje drugo?

Nismo planirale da sjedimo tamo. Samo ću kupiti da ponesem.
-“Dajte mi molim vas malo od ove tahan, malo ove carigradske, malo ove bijele, malo…e, još malo ovoga da probam, još malo…”
-“Dosta ti je, dušo…”
I stvarno mi je bilo više nego dovoljno.
Oči gladne, trepnite nekad!
Pogledam u tu divnu, nasmijanu ženu.
Vidi više nego što stane u jedan pogled.
Kaže više nego što stane u izgovoreno.
Voli.
Osmjehnem se i ja njoj.
Zahvalim se, platim i izađemo prijateljica i ja nasmijane, natrag u provod.

I to je tako godinama bila jedna simpatična pričica. Kada bih u nekom razgovoru pokušala da ilustrujem koliko nekad nemam mjere kada je slatko u pitanju, znala bih spomenuti ovu ženu. Ženu koja me vidjela jednom u životu, ali je prepoznala…kad mi je dosta.

Prije nekoliko dana sam ponovo bila na Baščaršiji.
Novo društvo. Ruta slična. Neke stvari preskačem, neke novo ubacujem, ali postoji nešto što je neizostavno.

Carigrad.

Malo ćemo sjesti ovog puta. Kadaif, kolači…SVE, najradije, kad bi mogla!
Alvu za ponijeti.
Uživam. Razgledam. I slušam.
“Izvoli, dušo…”
“Je li bila dobra baklava, srce…”
“O, dobar dan, mila,…hajde svrati”, doziva i ljude u prolazu…

Lik sam pomalo zaboravila. Ali, te riječi, tu energiju, tu ljubav…priđem joj i pitam je koliko dugo radi ovdje.
“Kratko. Osamnaest godina!”, odgovara uz zvonki, razdragani smijeh.

Ispričam joj kako me zaustavila, onomad. Koliko mi je to simpatično bilo. I da sam je dosta puta spomenula poslije toga. Smije se. Radujemo se zajedno. Ponovnom susretu.

Pitam da napravimo zajedničku fotografiju.
“Ma, može, srce”.
“Završiće na facebook-u”, upozoravam.
“Naravno, dušo. Ako će…”

Trebam li još nešto ovdje reći?
Pored svih savršenstava ovoga svijeta, ČOVJEK je i dalje moja najveća inspiracija.
Moja najveća ljubav.
Volimo se.
Radujmo se.
Praštajmo.
Uživajmo u tome koliko smo svi različiti, a opet svako od nas tako savršen komadić opšteg Jedinstva.
Prepoznajmo  jedni druge u riječima, pogledima, osmjesima, zagrljajima…
Tražimo u ljudima ono dobro što postoji u svakome od nas.
Tu leži ljubav.
Tu počiva mir.
Tu se rađa sloboda.
Iz nas. Iz naše namjere.
Iz dana u dan.
Zaista Se Rađa.

(Kafe&Slastičarna Carigrad, FB Stranica: https://www.facebook.com/CaffeSlasticarnaCarigrad )

Facebookgoogle_plus

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *