Svi moji bagremovi

Facebookgoogle_plus

Imala sam svakakve planove i ideje o čemu bih pisala danas.

A onda, vraćajući se jutros rano iz prodavnice, naiđem na bagrem.
U punom cvatu.
Vise ti mirisonosni, medonosni cvjetni grozdovi. Osvježeni kišom noćašnjom.
Ne traže ništa. Osim divljenja.
I onda, taj miris. Ponese me negdje…

18405496_10212751707969057_2137670142_o

Bulevar revolucije.
Tu sam odrasla. Nema veze što ne živimo u istom gradu. Bulevari revolucije izgledali su isto u svim našim gradovima. Prostrane aleje,  koje se nastavljaju tik na samo srce grada, a opet nekako, dovoljno mirne. Drvoredi lipa. Spratnice iz doba najvećeg poslijeratnog uspona drage nam domovine.
Spratnice, sa mnogo stanova na jednom ulazu i mnogo djece u njima. Dvorišta uvijek puna vriske, smijeha, zabave. Lastiša. Rolšula. Prvih zadirkivanja. Žmire. Gađanja čičcima. Zaloga. “Šta da radi, šta da radi, ovaj zalog!?”
Bulevar je za mene i danas ono neko staro mjesto u srcu, tamo gdje ljubav počinje.

A opet, imala sam i selo.
I u njemu sam odrastala.
Kupanje na rijeci. Skupljanje sijena. Vožnja zaprežnim kolima. Višnje. Spavanje na sijenu, na tavanu štale. Društvo. Sestre. Ljuljačke okačene sa obe strane velikog oraha u dvorištu. Za nas dvije, najmlađe. Bosonogo trčanje po livadi. Ili, legneš na travu i kotrljaš se nizbrdo! Veliki, raskošni buketi divljih margareta. Kajmak sa tek skuhanog mlijeka. Još mlaka jaja iz kokošijeg gnijezda. Trčanje kroz redove kukuruza, dok te ono oštro lišće šiba po rukama, kojim zaštitiš lice! Pečeni kukuruzi. Oko vatre nas puno, društvo iz nekoliko sokaka,  smijemo se, trčimo, radujemo. Skupljanje šljiva. Mješanje pekmeza, koji se u  kazanu kuhao, na sred dvorišta. Kilogrami i kilogrami tamnog, gustog, pekmeza od šljiva, čije se ljuske poslije zadjenu za zube. Sestre, ujaci, tetke, braća, mame, tate, bake, sve naše bake. Velike trpeze u hladu loze. Prve igranke, poslije kojih nas čeka topla tarana na mlijeku, u kraju šporeta.
I bagremovi. Aleja čitava, pored makadamskog puta koji vodi na naše imanje. Znate, oni putevi što su nasuti samo za točkove, a sredinom trava raste?
Tačno vidim. Tata zastane, da izađem već tu iz auta. Zađem u travu oko bagremova, nerijetko me i koprive ožare po nogama. Poskočim malo da uhvatim i savijem neku granu koja mi se učini najbliža. Jer visoki su oni i pravi, ti moji bagremovi.  A onda, podvrnem rub majice, koja često zamijeni košaricu za branje svega i svačega.
Mirisnih, bijelih, cvjetnih grozdova bagrema, na primjer.
Do kuće pješke. Pridržavam kraj majice i kidam i odbacujem latice, a sladim se medonosnim srcem. Grickam lagano, kao da je svo vrijeme svijeta stalo u sadašnji trenutak.

Kao što i jeste. Samo mi to zaboravimo.

Izgubimo tu iskonsku, dječiju mudrost.

To praznanje.

Da je SADA sve što imamo.

Davno sam odselila s Bulevara revolucije. Koji više to i nije. Drugačije se zove, drugačije izgleda.
Pod našim novim prozorom imamo drvored. Bagremova.
Sve ove godine se spremam da u maju naberem nekoliko cvjetova i da uživam, kao nekad.
I tek jutros sam to uradila. I sjetil se svega.

Sjetila se njega. Sadašnjeg trenutka.

Sada.
Ostalo ili je prošlo ili još nije došlo.
Sada živimo.

Sada, koje je samo jedan tren, je zapravo svo vrijeme koje imamo.
“Imam vremena, imam sebe” – reče jedna predivna žena.

Ko bi rekao da toliko toga može biti zapisano u mirisu bagrema?

 

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Ne znam zašto je tako ali mirisi su nešto što toliko budi sjećanja na ranija dešavanja…nešto što nosimo u sebi iz davnina….hvala ti što me podsjetiš

  2. Podest između VI i VII sprata pun ćebadi, lutkica i sudića ; Terasa na vrhu nebodera -peškiri, suncobrani,šeširi, sokići , polijevanje vodom i špricanje; Podrum i mračni tuneli pun tajni, strašnih priča; Razna udruženja za spašavanje planete Zemlje; Ples i muzika iz filma Briljantin, mjuzikl o zaljubljenim tinejdžerima i fanatično skidanje pokreta John Travolte i Olivie Newton-John….. miris lipa sa Bulevara 70-80 tih godina

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *