Sve ti je to isto. Jedno.

Facebookgoogle_plus

Hoda pored mene.
Gleda u svoja stopala.
I nešto mrmlja sebi u bradu. Onako nekako, zamišljeno, zaneseno, tiho…za sebe.
Pitam o čemu se radi.
“Ma ništa, samo smišljam neku pjesmicu…”

O, mili moj, savršeni dječače. Pa kako je smišljanje pjesmice – ništa?

Zamolim ga da od sada  zapisuje  svoje ideje. Jer one se jave u jednom trenu inspiracije i odu.
Dalje. Zauvijek nas napuste.
Uvrijeđene jer ih nismo sačuvali za kasnija stvaranja.
Pošto smo svakako bili na putu ka knjižari, kupim mu i jedan mali blokčić za ovu namjenu.
On ode u školu, sretan, ohrabren samim sobom.
Ja na posao.

I razmiljam o tome što se upravo odigralo.
Epizoda koja po ko zna koji put potvrđuje ono što sam davno shvatila.

Svaki put kada savjetujemo nekoga, mi to govorimo sami sebi. Mi, zapravo, sami sebe savjetujemo. Mi sami sebe dozivamo.

Pa i ja sam ne tako davno pored sebe uvijek imala blokčić i zapisivala, zapisivala, zapisivala…ideje, osjećanja, susrete, Aha!-momente, veze koje uvidim, ljepotu koju vidim, misli koje mi nadođu, poruke moje duše koje mi dođu u momentima Prisutnosti…
“Mmmmm miris lipe nošen južnim vjetrom…”.
“I’ve got you. The Universe”
“Nisu to čudesa. to ih mi tako vidimo.”…
Koliko sam samo predivnih tekstova napisala zahvaljujući ovako sačuvanim fragmentima.
A onda sam stala. Pustila sam tom moru ideja da se kovitla u bespućima mojih misli. Samo zapljusnu obale moje ljenosti i vrate se odakle su i došle. U more neiskorištenih ideja.

Odlučila sam da poslušam svoj savjet sinu i sebi.
I kao što to biva, ono o čemu razmišljamo, što želimo, na šta se fokusiramo, to nam odmah krene u susret.
Nepogrešivo.
Kao neki vjetar u leđa dolazi mi poruka: “Sinoc sam te čitala. I divila se. Pomislim, Bože, kako ova žena piše…. Kako pogodi žicu. ”

Hvala. Ali ova žena ne piše. Ova žena samo zapiše trenutak. Zapiše osjećaj. Zapiše želju. Zapiše vas. Zapiše nas.

I zato, evo jednog takvog zapisa. Koga želim da spasim iz bezdana zauvijek zaboravljenih facebook statusa. Hvala ti, draga prijateljice, za vjetar u leđa.

Zapisano u septembru ove godine.

Iza mene je predivna nedjelja.
Mnogo susreta s predivnim ljudima.
Putovanje u rodni grad, mjesec dana nakon što sam ga napustila, čini se, zauvijek. Grad da, ali, ljude, nikad.
Nekih zagrljaja jednostavno ne želim da se odreknem.

Upoznala sam jednu ženu koju sam poznala davno. I ostavila joj djelić sebe, naušnice koje nose moje ime.

Vidjela sam jednu rijeku…kao da je vidim prvi put.
I tek sada uviđam: Divna je, a ja sam je do sada uzimala zdravo za gotovo. Baš kao što i sebi samoj radim. Oprosti mi, Bosno. Sada znam bolje. 

Podijelila sam svo svoje sobno cvijece koje sam gajila godinama. Za koje sam mislila da me veže za neke drage ljude. Podijelila sam ga. I shvatila da su spone ipak u mojoj duši , a ne u tim saksijama.

Pakovala sam još neke stvari koje želim da ponesem. A od nekih se odvojila zauvijek. Da li ste primijetili, lakše se oslobađamo negomilanih tereta kada se i sami pokrenemo?

Dobila sam punu torbu komadića raznobojne kože koje ću pretvoriti u kolekciju naušnica od koje mi već sada zastaje dah. Mogla bih reći da to i nije nešto, da su ovo tek ostaci koji bi završili na otpadu. Ali to nije tako. U njima je ljubav nekoga ko se potrudio da ih sačuva za mene. I ja ću sada da utkam svoju ljubav u njih i pretvorim ih u nešto nesvakidašnje. Izreka da se i “iz ničega može stvoriti nešto” je površna. Jer zanemaruje ljubav koja stvara.

Pozvali su me na razgovor za jedan posao. I ponudili mi posao. Baš onakav kakav sam željela. Pomislila sam, pa oni su ovo kreirali za mene. Ali ne, JA sam sve to kreirala za sebe. Svojom “otpuštenom” željom.

Počela sam ponovo da radim jogu. Krcka sve u meni. Divan osjećaj. Lomi se skorjela neaktivnost navučena preko moje usnule razgibanosti. Volim jogu. Velika je Učiteljica. Ne kritikuje, ne galami, strpljiva je, ali nepopustljiva. I izvlači ono najbolje iz mene.

Spustila sam se Vrbasom. A to je uvijek…prosvjetljujuće.
Gledala sam odozdo, sa vode, nestvarne ljude koji prelaze preko žice iznad ko-zna-koliko dubokog kanjona Tijesno. Ljude u zraku. Mimo svake moje logike. Mahali smo im. Mogu reći da sam bila dio njihovog nestvarnog svijeta. Bar na tren.
Slušala čovjeka koji se boji visine od nekoliko metara, ali se bavi paraglajdingom. Izlazak iz zone komfora meni gotovo nemoguć za pojmiti.
Gledala sam čovjeka koji u najvećem brzaku vraća čamac uzvodno, koristeći snagu i pokret te iste vode kojoj se suprotstavlja. Prepuštanje i suprotstavljanje prepleteni u jedno. Potpuno prepuštanje nas razbija. Uzaludno suprotstavljanje troši. Mudrost pronalaženja mjere, prisutnost i rad stvaraju magiju. 

 

 

Granica između mogućeg i nemogućeg je zacrtana samo našim uvjerenjima i strahovima. I pozvani smo da je pomjerimo za naše najviše dobro.

Učitelji su, zaista, svuda oko nas.

 

 

 

 

 

I tako, dobih poruku, koja je već bila u meni. Samo ju je neko drugi izgovorio.

Vazduh, voda, biljka, čovjek ili stijena, sve je to isto. Sve je to jedno. Samo trenutno vibrira drugačije.

Hvala vam dragi ljudi. Na sapostojanju.

Sine moj, ljubavi moja…
Ne postoji ništa. Sve je ispunjeno nečim. Od nas zavisi čim.

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *