“Sve iz prve ruke, sve se saznaje…”

Facebookgoogle_plus

“ ‘Ajmo sada trač partija
svi u školu ogovaranja
nek’ se prazna slama ubija
sve odavde pa do beskraja”

The three wise monkeys

Imala sam u protekla dva dana dva iznenadna susreta, koji su se pretvorili u predivna druženja i razmjenu ideja, razmišljanja, iskustava i osjećanja. Ove dvije žene su obogatile moj život svojim pričama, svojom iskrenošću i spremnošću da uzmu stvari u svoje ruke i učine sve što je u njihovoj moći da njihov svijet bude bolje mjesto. Njihov svijet, da. Samim tim i moj svijet, vaš svijet. Svijet, uopšte. Jer, to je jedino što možemo da uradimo, zar ne? Da damo sve od sebe da promijenimo na bolje ono što možemo da promijenimo.

Odavno uvjerena da ništa u životu nije slučajno, a posebno susreti s ljudima, sjedim jutros i razmišljam o ovim razgovorima. Šta je to što me opčinilo?

Prvo, pozitivan i konstruktivan stav prema problemu. OK, ovo mi se desilo, evo šta sam ja uradila da to prevaziđem.

Drugo, prevazišla sam to, evo šta sam naučila iz toga.

Shvatila sam da u ovih nekoliko sati razgovora ni sa jednom o njih nisam pričala o nekom trećem. Dakle, dolazim do trećeg, Ogovaranje nije bilo na dnevnom redu ovih razgovora. Sjetila sam se da sam pročitala negdje da se ljudi dijele prema tome da li pričaju o ljudima, događajima ili idejama. Nisam baš mnogo sklona kategorisanju ljudi po bilo kojoj osnovi, ali eto, prema ovoj, mi smo bile žene koje pričaju o idejama i baš nam je bilo dobro.

Podijeliću s vam jednu priču.  Naišla sam na nju više puta, ispričanu na različite načine, pripisivanu različitim autorima, narodima, učiteljima, ali uvijek sa istom, jasnom porukom. Evo, jedna od verzija, koja je navodno izraelska priča.

U nekom malom selu živio je čovjek koji je veoma volio da ogovara svoje bližnje. Uvijek je o njima nešto smišljao, ili bi virio kroz prozor u njihove kuće, te bi poslje prepričavao šta je vidio.
Ali jednoga dana njemu se smuči ta navika, i pomisli:
“Vrijeme je da se ostavim ogovaranja. Vrijeme je da se popravim!
Otišao je kod rabina.
“Učitelju”, reče taj ogovarač, “kajem se zbog glasina, koje sam širio o svojim susjedima. Kaži mi, molim te, šta da učinim da bih sve te glasine poništio.”
Rabin se malo zamisli, pa mu reče:
“Reći ću ti što moraš učiniti da bi okajao svoj grijeh. Ali moraš me doista poslušati. I, razumiješ li, ne smiješ postavljati nikakva pitanja!”
“Obećavam, rabine. Učinit ću kako mi kažeš, i neću postavljati nikakva pitanja.”
“Onda dobro. Pođi sada na tržnicu i kupi jedno pile. Donesi ga k meni što budeš brže mogao. Ali, pazi, moraš ga tako očerupati, da na njemu ne ostane ni perce.”
Čovjek nije mogao da shvati šta će rabinu pile, ali nije zucnuo ni riječ, već je požurio na tržnicu, kupio pile, i trkom stigao rabinovoj kući, čupajući usput perje. Sav zadihan i izbezumljen stigao je do rabinove kuće s piletom, na kome se nije moglo videti ni najmanje perce.
Čovek je rabinu pružio očišćeno pile. Rabin je pomno razgledao pticu, a zatim se obratio čovjeku s čudnim zahtjevom:
“Sada mi donesi svo ono perje koje si putem počupao.”
“Kako?”, zaprepasti se čovjek. “Kako da ti donesem perje, koje je vjetar već odnio na sve strane?!”
“Upravo tako”, odvrati rabin. “Vidiš li, isto se događa i s ogovaranjem. Jedna glasina poleti na sve strane, i kako je onda povratiti? Stoga će biti bolje da više ne širiš nikakve glasine, jer jednom izgovorene, one se više ne mogu ni zaustaviti, ni povratiti. A sada kreni od vrata do vrata, i moli svoje susjede da ti oproste.”

Izraelska priča” (http://www.savjetnikuspjeha.com/ogovaranje/ )

Da, taj trač, to ogovaranje… “sve iz prve ruke, sve se saznaje” …uh!

Ma, da vam kažem. Ja sam vam sjajno društvo za trač partiju. Jer, znate, mnogo sam zaboravna. „Otračani“ neće saznati da ste mi ispričali detalje iz njegovog ili njenog  privatnog života. Ne zato što sam nešto posebno lojalna vama pa neću prenijeti, već zato što ću zaboraviti priču. Kad se tome doda, da me ta priča vjerovatno nije u startu ni interesovala, vjerujte mi, your secret is safe with me. Dalje, možete mi tu istu priču i sljedeći put prodati, ja ću se jednako iznenaditi ili začuditi. Kao da je prvi put čujem.  E, sad, da li ću uživati u ovakvom razgovoru i da li ću ga poželjeti i “sljedećeg puta” to je već neka druga priča.

Naravno, neke dobre, inspirativne, ohrabrujuće priče su izuzetak. Priče o nečijem uspjehu. O nekoj ljubavi. O nekoj sreći. O nečijoj kreativnosti i talentu. Priče potekle iz ljubavi. To su one priče, poslije kojih mogu odmah da se latim tastature ili telefona i kažem:”Wow, upravo sam čula da…, wow, divno, čestitam, baš mi je drago!”, priče koje će dodatno usrećiti onoga o kome se pričalo, a ne unesrećiti.

Nije uvijek bilo ovako. Da se ne lažemo. Imala sam i ja svoje momente tračanja. Sreća, spasi me ta zaboravnost. Šalim se, naravno. Spasilo me više toga. A najviše taj jedan ružan osjećaj, ta gorčina koja ostaje u ustima i u duši, ako pričam loše o nekome ili ako sam primorana da slušam nešto loše o nekome.

A najteže mi je bilo kada sam shvatila da potreba za ogovaranjem dolazi od vlastite nemoći. Jer, zaboga, ako je neko bio spreman da uradi nešto tako strašno, onda mora da je mnogo lošiji od mene, pa sam ja samim tim mnogo bolja. A-ha, da, da, kako da ne!

Sad imam jednostavan kriterij: da li je ovo što upravo govorim ili slušam o nekoj osobi nešto što mogu kasnije da joj prenesem i da se ona ili on osjećaju dobro?  Nije uvijek jednostavno primijeniti ga, ali vrijedi pokušati.

Ili evo još nekih razmišljanja. Da li me ovo što upravo govorim ili slušam približava ili udaljava od mene same, od suštine moga bića? Da li je vrijeme provedeno u ovom razgovoru izgubljeno ili upotrebljeno za nešto dobro? Da li je ovo kreativan ili destruktivan razgovor, hoće li stvoriti neku novu vrijednost ili će uništiti neku postojeću? Da li bih ovo sad rekla da znam da me sluša 1000 ljudi? Da li se u ovom razgovoru stvarno, susrećem sa ovom osobom na nivou duše ? Da li rastemo ili stagniramo u ovom razgovoru? Da li iz mene govori ljubav ili strah?  Osuđujem li ja to nekoga?

Teško je razmišljati o svemu ovome i voditi bilo kakav razgovor. Ali to ne znači da ne treba nikad razmišljati o ovakvim stvarima. Treba, vrlo ozbiljno. Bar ja razmišljam. Odvojim vrijeme da sjednem i razmislim. O onome što sam rekla i o onome što sam čula. Proživim ove razgovore još jednom, pustim da me preplave emocije koje je probudio u meni. Ako se osjećam dobro, znam da je ovo bio jedan svijetao razgovor, koji me približio meni. Ako osjećam nelagodu, e, pa…oprostim sebi. I to je bila neka lekcija. Shvatila sam kako ne želim provoditi vrijeme ubuduće. Jer, zabadanje nosa u tuđe života nije ništa drugo nego gubljenje vremena, svog vremena, svog života. Trla baba lan da joj prođe dan. Imam li ja dana koji treba samo da mi prođu ili želim da ih proživim, odistinski?

Ima jedna divna knjiga, toplo vam je preporučujem. Zove se Četiri sporazuma, Don Miguel Ruis. On nam preporučuje sporazume koje treba da napravimo sa samim sobom, kako bi smo postigli ličnu slobodu. Slobodu od svega što nas sputava, a najviše mi sami. Prvi sporazum, za koji ovaj mudri Indijanac tvrdi da je najvažniji i najzahtjevniji je da koristimo svoju riječ besprijekorno. Između ostalog on kaže:”Reč nije samo zvuk ili pisani simbol. Reč je sila;  to je vaša sposobnost izražavanja i komunikacije, mišljenja, a samim tim, i stvaranja događaja u vašem životu. Vi imate moć govora. Koja još životinja na planeti ima moć govora? Reč je najmoćnije oruđe koje kao ljudsko biće posjedujete; ona je magijsko oruđe. Ali kao i mač sa dve oštrice, vaša reč može stvoriti najlepši san ili uništiti sve oko vas. Jednu oštricu predstavlja zloupoteba reči, koja oko sebe stvara pakao. Druga oštrica je besprekorna upotreba reči, pomoću koje možemo stvoriti samo lepotu, ljubav i raj na zemlji. Zavisno od toga kako je upotrebite, reč vas može osloboditi ili vas baciti u najstrašnije ropstvo. Sva magija koju posedujete zasnovana je na vašim rečima. Vaša reč je čista magija, a zloupoteba reči predstavlja crnu magiju.”

Da, da, dragi moji.

Kao i sve ostalo u našim životima, moć je i ovdje u našim rukama.

Jesmo li spremni na odgovornost?

Da li možemo prihvatiti da smo mi u osnovi svega?

Uh…

 

(Fotografija: “The three wise monkeys over the Tōshō-gū shrine in Nikkō, Japan”
Izvor: Wikipedia: https://en.wikipedia.org/wiki/Three_wise_monkeys

Muzika: Stihovi u naslovu i tekstu, iz pjesme “Trač”,  Album “Putujemo” – 1989, LEB I SOL. https://youtu.be/tHt79YDbWEk

Knjiga: Don Miguel Ruis, Knjiga mudrosti starih Tolteka, ČETIRI SPORAZUMA – Praktični vodič ka ličnoj slobodi. Mono i Manjana, Beograd 2009.)

 

 

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Samo retki posjeduju sposobnost da prozivljeno pretvore i u pisanu rec. Svidja mi se kako opisujes razgovor o “trecem”, te vrste razgovora bez smisla ili svrhe me podsjecaju na trojku u skoli, odnosno nesto prosjecno. Nije to jednostavno, kako i sama kazes ali stvarno, mislim stvarno treba se truditi biti bolji.

    1. Hvala Dijana. Ostaje nam da se trudimo, pa mozda i popravimo prosjek u okruzenju. Pa ogovaranje postane totalno ispod prosjeka. 🙂

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *