“Što ak’ ja, što ak’ ja, želim dizat’ valove?”

Facebookgoogle_plus

IMG_4584Nije prvi put da naslov pjesme stavljam kao naslov teksta.
A ovaj danas to posebno zahtjeva.

Jer ovo jeste tekst o pjesmi. Jednoj pjesmi. Mojoj pjesmi. Vašoj pjesmi. Nekoj pjesmi.
Pjesmi.
Pjesmi koja pravi razliku.

Muzika je važan dio mog života. Oduvijek. Ne bih rekla da sam neki poznavalac, niti da pratim trendove. Nisam od onih koji bi vam sad znali napraviti neku zabavu sa odličnim izborom muzike, na kojoj bi se svi divno zabavili, plesali, pjevali i ludo provodili. Ne, nisam ja taj i takav ljubitelj muzike.

Muziku slušam sama, za svoju dušu. Prepustim se da me ponese radost, tuga, ljutnja, entuzijazam, nostalgija, veselje, ljubav, uopšte….neko osjećanje. Vrlo često se desi da jednu te istu pjesmu slušam ponovo, i ponovo, i ponovo sve dok vibracija te pjesme odgovara trenutnoj vibraciji moje duše.

Iskreno, pitala sam se u jednom momentu da li ovo uopšte da pišem. Tako je nekako lično i pomalo uvrnuto, da mi se čini da samo za mene ima smisla. Ali, sjetim se, ako sam mogla napisati do koje mjere sam željna ljubavi u tekstu Žeđ, i da je opet bilo onih koji su to čitali i nije im bilo čudno i preterano, e pa mislim da malo priče o muzici ne može nanijeti štetu.

Kao što rekoh, muzika je važan dio mog života, oduvijek.

Ali tek nedavno sam shvatila kakvo iscjeliteljsko dejstvo ima na mene.

Vratiću se malo unazad…

Prije nisam znala. Sada znam i vjerujem, radost je jedna od ključnih stvari u životu. Doživljavam je kao neki putokaz. Tražim stvari koje me raduju. Trudim se da radim što više onoga to me raduje. Kad donosim neke odluke, pokušavam da idem za izborom koji me više raduje. I ispred mene se otvaraju neki novi putevi, nova poznanstva, nova prijateljstva, saznanja, uvidi, mogućnosti. A samo zato što slušam šta je to čemu se moje srce raduje. Tamo gdje je radost, tamo je moj put.

Ali nije uvijek bilo ovako. Imala sam perioda u životu kada se nisam radovala.
I to nije bilo dobro. Bilo je tužno, dosadno.
To nisam bila ja.
Bilo je do te mjere neautentično, da sam imala osjećaj da neko drugi živi moj život, a ja samo posmatram sa strane.

I tako, krenula sam u potragu za svojom radošću. I kako što je Koeljo rekao u Alhemičaru, kada nešto jako želimo, cijeli Svemir se uroti da nam to omogući. Tako sam ja polako počela da pronalazim dijelove svoje izgubljene radosti. Na raznim mjestima, u mnogim stvarima, u mnogim ljudima, događajima.

Muzika je bila jedna od njih.

Sjela sam i odlučila da napravim listu pjesama koje me raduju i da ih slušam. Danima. Iz sata u sat.
Da li mi vjerujete da u prvi mah nisam mogla sjetiti ni jedne pjesme koja me raduje?!
Čak sam i druge ljude pitala da mi kažu šta njih raduje da slušaju, pa sam u početku te njihove pjesme dodavala na svoju listu. I polako se nešto pokrenulo. Muzikom koja me raduje. I to je zaista bilo jedno okrepljujuće iskustvo. Probajte. Radujete se. Počnite sa muzikom, to je bar lako. Druge stvari će doći.

I tako je to krenulo. Sada mnogo više slušam, pjevam i radujem se. Možda više nego ikad u životu. Moja duša traži pjesmu i ja joj pjevam.

Sada neprestano osluškujem. Kao što mi sve u život dolazi onda kada mi je potrebno, ljudi, događaji, knjige, tako je i sa pjesmama.  Ako me dotiče nešto, slušam. Ako osjetim da pjesma budi neku emociju u meni, prepustim se tome.  Nešto ima da mi kaže. Ako me raduje, ako me ljuti, ako me rastuži, ako me razigra, ako me zabavlja, ako mi budi nostalgiju, ako poziva, ako me bodri, ako me hrabri, ako me…bilo kakakav snažan osjećaj da budi u meni, onda je za mene. Slušam i slušam i slušam. Ili pjevam i pjevam i pjevam. I prepuštam se toj emociji. Dozvoljavam joj da bude. Pjevam kao da me niko ne sluša. I baš mi je dobro.

Nekada mi kroz neku pjesmu dolaze odgovori. Ako me mučila neka sumnja. Nameće mi se neka strijepnja. Nejasni mi nečiji postupci. Odluka neka čeka da bude donešena. Odnos neki ne mogu da shvatim. Ma ne znam. Jednostavno, čujem nešto i znam da je to moj odgovor. Znam da je to moja intuicija našla način da mi se direktno obrati.

Evo jedan primjer. Sjećam se, imala sam taj jedan period, kada sam se trudila da nađem put do svog srca. Imala sam osjećaj na momente kao da moje srce uopše ni ne kuca, kao da je mozak preuzeo sve vitalne  funkcije na sebe. A moj mozak baš zna da zakomplikuje. I tako, krenula sam ka svom srcu. Željela sam da popusti ta stegnutost, ta jedna zamrznutost u grudima koju sam osjećala. Taj neki strah od prepuštanja. U tim danima me našla pjesma Neobranjivo , grupe Silente. Da li to more u spotu, ta dječija nevina prva ljubav koja budi predivan osjećaj nostalgije ili te riječi:

Screenshot 2016-12-12 at 7.21.31 PMSamo pravo, samo pravo.
srce moje sanjivo
kako da se brani
što je neobranjivo

Samo hrabro, samo hrabro
to mora biti rješivo
ali čime da se tješi
što je neutješivo“?

 

Ne znam, uglavnom ja sam je danima slušala, slušala, pjevušila, a moje srce se uz nju hrabrilo i budilo.

Nalazile su me razne pjesme. Dolazili su do mene razni muzičari. I nalazili put do mene, do mog srca, do moje duše.

I tako…

Ne znam da sam neki tekst teže napisala. Obično imam neku ideju, potrebu da nešto kažem, sjednem i napišem. Ali s ovim mi nešto nije išlo. Imala sam i tu neku ideju i jasnu poruku koju želim da prenesem, ali nekako…mnogo puta me nešto omelo u toku dana, tako da sam više puta prekidala i opet počinjala s pisanjem. Dalje, puno toga sam htjela da kažem. Da pomenem razne drage pjesme. Da opišem značajne uvide koji su mi dolazili kroz poruke koje su te pjesme za mene nosile. Toliko sam se zaplela da sam počela ponovo da sumnjam. Trebam li ja ovo pisati? Zar nije previše ludo? Pokušavam reći da mi kroz muziku dolaze neke poruke? Umišljam li ja to sebi? Šta će moji čitaoci reći na ovo? Hoće li posegnuti za “un-follow” tipkom?

Ma ostavim pisanje. Možda i ne moram baš OVO da napišem i objavim!

Odem nekim drugim poslom.
Uputim se ka gradu, pješke.
Pokrenite tijelo da bi ste umirili duh“*.

U povratku svratim do svog prijatelja, učitelja joge, svog iscjelitelja. Rijetko se poklopi i da idem pješke, i da ne žurim, da je on tu…hajde, pomislim kada se sve tako namjestilo, da svratim. Porazgovaramo malo. O svemu. Pustim mu da presluša pjesmu koja me baš protresla ovih dana…Krenem. On mi na polasku daje knjigu. Na osnovu nečega što sam rekla, učinilo mu se da je knjiga za mene. “Kako čuti svoje anđele“, Dorin Virtju.

Eh, sada…Trebam li govoriti uopšte da je Dorin Virtju bila na mom spisku autora koje želim da čitam? Ne trebam, naravno. Ali nije to najvažnije. Najvažnije za ovu moju predugačku priču je sljedeće. Uzmem odmah to da čitam. Svaku knjigu koju mi neko tako stavi u ruke, a da je nisam tražila uzimam odmah da čitam. Kad u njoj, između ostalog piše:
Imate li neko pitanje? Da li vam je potreban savet iz neke oblasti? Napravite pauzu od čitanja i postavite svoje pitanje Bogu i anđelima. Koncentrišite se na to  da pitanje upućujete nebu i verujte da ćete dobiti odgovor, znajte da vas nebeska bića čuju! Trebalo bi da čujete odgovor najkasnije za  dan-dva. Ponekad ćete čuti odgovor u obliku pesme. Možda ćete primetiti da se na radiju stalno vrti ista pesma ili će vam se činiti da u mislima čujete određenu melodiju. Možda se odgovor na vaše pitanje krije u rečima pesme. Ako vas pesma podseća na nekoga, možda vam ta osoba (živa ili preminula) pesmom prenosi poruku da misli na vas.
Da li treba da govorim o tome da mi jasniji odgovor na moje sumnje nije trebao? Pjesme jesu odgovori koje tražim.

A koja je to bila pjesma koju sam željela da darivalac knjige i odgovora čuje? Šta je to tako snažan utisak ostavilo na mene, pa slušam i gledam već danima potpuno zanesena. Prvo ON, koji je stvorio tu muziku i čiji glas meni odmah potjera suze na oči. Božo Vrećo. Čovjek koji je došao da MENE nauči šta je to autentičnost. Šta znači biti ono što jesi, ma kako to čudno, nestvarno i neprihvatljivo moglo nekome izgledati. Šta znači otkriti svoju svrhu i živjeti je. Šta znači prepoznati svoj talenat i preuzeti odgovornost. Jer talenat zahtjeva odgovornost. Zahtjeva rad. Prepoznati glas svog srca i ne pristajati na ništa manje od onoga što nam je ono namijenilo. Biti svoj. Hrabro stati na taj put. Mogla bih napraviti baš dugačak spisak stvari koje sam ovih dana od njega naučila. Ali, pitanje je da li bi ste vi to prepoznali, na način na koji sam ja prepoznala. Jer, svakome sve dolazi kad mu treba, na za njega savršen način. Meni je ta lekcija trebala. Vama možda treba nešto drugo. Ja sam bila ta koja se spremam za jedan poduhvat. Želim da napravim nešto novo, nešto drugačije, nešto što nisam sigurna kako će biti prepoznato od strane mog okruženja. I dvoumila sam se.
A negdje duboko u meni, neki glas mi je govorio: “Da, to treba. To si ti. Idi gdje te srce vuče. Uradi to.”
A ja i dalje stojim.
I da, tako dolazim do te pjesme. Tek kada sam čula tu božanstvenu pjesmu i vidjela tog hrabrog, prelijepog čovjeka, savršenog glasa, koji je imao hrabrosti i odgovornosti da slijedi poziv svoga srca i utka toliko mnogo ljubavi u svoj rad, tek tada sam se zaista pokrenula. Možda je ovo bila lekcija i poruka za mene, ali molim vas poslušajte i vi Božu Vreću kako pjeva pjesmu Aladža. Nećete zažalliti.
Božo, hvala vam!

CaptureScreenshot 2016-12-12 at 3.07.04 PM

Aladža

Čuješ li ezane
Sa mog srca rane
Meleci kad krenu
Pjevat’ pjesmu njenu

Upitah slavuja
Kakve su mu boli
Je l’ daleko i njem’
ona koju voli

Aladža Aladža
Ptica iz pepela
Što se opet rađa
Aladža Aladža
Ljubav što ne oklijeva
Što me njemu vraća

Aman
Što me njemu vraća

Čuješ li ezane
Sa mog srca rane
Meleci kad slijeću
Po šarenom cvijeću

Upitah slavuja
Kakve su mu boli
Je l’ daleko i njem’
Ona koju voli

Aladža Aladža
Ptica iz pepela
Što se opet rađa
Aladža Aladža
Ljubav što ne oklijeva
Što me njemu vraća

Aman
Što me njemu vraća
(tekst, muzika i režija savršenog spota – Božo Vrećo)

Eh, da vam kažem. Baš sam dugo pisala ovaj tekst.
Danima.
Osavljala ga, pa nastavljala. I podugačak je već, znam to. I za neke ranije tekstove su mi ljudi govorili da su predugački. Tako bi i ovaj mogao otići u nedogled, stvarno. Kada bih još pokušala da nabrojim sve pjesme koje su mi nešto značile….uh, to bi baš potrajalo.
Spomenuću samo naslovnu još. Dugujem joj, zbog naslova teksta.
“Nemoj,  šta će svijet reći?!”
Poznato vam je ovo? Da li su i vas pokušali u djetinjstvu ukalupiti u pretjesne društvene norme, specifične za male sredine?
Izgleda da mene jesu. I ostavili mi da se sama izborim kasnije sa tim ograničenjima.
Tako sam nešto razmišljala slušajući jednog jutra ovo pjesmu.
Detour – “Daleko
To je bio momenat kada sam poželjela da napišem ovaj tekst.
Jer, ne mora pjesma biti samo odgovor. Može biti najjednostavnija i najdivnija inspiracija.
Inspiracija da napišem sve ovo.
I da vam kažem da ja želim ići daleko i da imam namjeru dizati valove.
Hoće li neko da mi se pridruži?!

 

Muzika:

Silente “Neobranjivo”  https://youtu.be/xCdlIFA3Uxc 
Božo Vrećo “Aladža” https://youtu.be/vvLPaDNILbA
Detour “Daleko” https://youtu.be/epb08-GH4sI

Knjige:

Paolo Koeljo “Alhemičar”
*Gabriele Roth “Ispleši svoje molitve”
Dorin Virtju: “Kako čuti svoje anđele”

Fotografije:

Fotografiju moje ruke  položene na rub dajaka, na Vrbasu, napravila je moja kćerka.  https://okarinphotography.wordpress.com/

Ostale fotografije u tekstu preuzela sam preko screenshot-ova sa YouTube linkova koje sam već navela. Ako ikada, ikada, nekim  čudom “Silente” ili gospodin Vrećo budu vidjeli ovo i smatrali da to nije bilo u redu, ja ću ih skloniti.

Hvala svima koji su ovo pročitali do kraja.
Hvala Božo.
Hvala Silente.
Hvala Slavko.
Hvala Tepa.
Hvala Nikolina.
Hvala Vlado.
Hvala Katarina, ljubavi.

 

Facebookgoogle_plus

COMMENTS to lawofcreation

Leave a Reply to lawofcreation Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *