Šta to bješe “Ne mogu”?

Facebookgoogle_plus

DSC04922Stalno obigravam oko tih planinarskih društava. Pratim ih na FB, razgovaram s prijateljima koji su članovi. Gledam detalje tih izleta koje organizuju. Slike zanosnih planinskih i brežuljkastih predjela koje poslije objavljuju. Svi lijepi, nasmijani, veseli, sretni. Razigrani. Mladi u duši. Pa sve mi to nešto divno.

Privlači me.
Htjela bih i ja s njima.
Ali ja ne mogu.

Ne, ne, shvatite me, stvarno ne mogu.

Oni uvijek vikendom idu. Svaki vikend imam nešto već isplanirano. Najmlađi ima subotom trening. Nabavka. Idem na selo. Idemo na bazen. Putujem negdje.  Eto, ovo je prvi vikend u septembru. A ja naredna dva već imam isplanairana. Do Beograda i nazad. Pa onda do Bileće i nazad.

Dalje, te “šetnje”. Ljudi, pa to je sve nešto 20 km ili više! Mislim, 20 kilometara penjanja, kroz šumu, nekim uskim stazama, nosiš ruksak na leđima, sa hranom i vodom, najmanje. Gledala sam jednom rutu jednog pohoda preko Manjače. Baš mi se dopalo. Mnogo volim Manjaču. Čitam onaj detaljni opis, sve ljepše od ljepšeg. Da poželi čovjek da se odmah spakuje i krene s njima. Tamo, u dnu opisa stoji: 38 km. Hej, 38 kilometara hodanja u jednom danu! Hvala, ali ne. Mislim, stvarno…znam ja gdje mi je mjesto. Znam svoje granice. Ako se slučajno zanesem, u nastavku teksta jasno stoji: “Staze su zahtjevne , a od učesnika se očekuje dobra fizička pripremljenost.“. U prevodu, sjedi ti draga moja kod kuće.

Pa još oprema. Gojzerice, ruksak, odjeća specijalna, štapovi, baterijska lampa, šuškavac neki, ma ne znam ni ja više šta sve ne. Ovako nekako stoji, tamo, recimo: “Svi učesnici su dužni ponijeti sa sobom sljedeće: ličnu kartu, pasoš, planinarsku knjižicu, planinarske cipele, najmanje 3l vode, gamašne, planinarske štapove, kabanicu ili vodonepropusnu jaknu, baterijsku lampu, lijekove(ukoliko neko koristi), set lične prve pomoći.

Da se razumijemo, ja čak ni ne znam šta su gamašne.

Sve u svemu, nije to za mene.

Ja se držim tih kratkih, sigurnih staza, blizu grada. 5 do 6 kilometara. Možeš to preći časkom, mala šetnja prije ili poslije posla. Imamo mi to naše brdo, Šehitluci smo ga zvali, a sad je Banj brdo. 431 m nadmorske visine. Na vrhu je spomenik palim borcima u NOB-u, djelo Antona Augustinčića. S vrha se pruža lijep pogled na grad. Malo južnije od spomenika, ima jedno izletište, visoravan mala. Trešnjik se zove. I tamo je lijepo otići.

Put vijuga kroz šumu, a ima i tih nekoliko staza šumskih, pa ko šta voli. Nisu nešto precizno označene, ali mislim, ne može se tu puno zalutati, zar ne? Uastalom, i ja sam pomogla da se te staze utabaju.  Može se fino do gore u nekim patikama ili cipelama, ne moraš vodu nositi, ima izvora na svakom koraku. Sve u svemu, šuma i priroda na dohvat ruke.

Volim te šetnje, volim te staze, volim to brdo, volim te ljude što hodaju tim stazama svakodnevno.

Krenem s drugom danas u jednu takvu šetnju.

Jutarnju. Takve najviše volim.

Malo putem, pa okrenemo najdonjom jednom stazom, uz potok, do Rajnerovog vrela. Još se ja malo i žalim usput, jer to je jedna od najstrmijih staza, teško ga pratim. Tek da se žalim. Jer, sjećate se, ja ne mogu. Dođemo do izvora. Staza tu zakreće na desno, jedno kilometar i po hoda i na Trešnjiku smo. Odmorićemo gore malo, pa ćemo nazad putem do mjesta u podnožju gdje sam parkirala auto. Dobar plan.

Sjednemo tu kod izvora da ja malo odahnem. I sjetim se ja da ima tu, lijevo preko potoka jedna staza kojom se isto može do Trešnjika. Ubjedim druga da malo promijenimo rutu. Pristane olako. Baš olako.

Vrlo brzo smo shvatili da nas ova staza vodi negdje drugo. Ali staza je, pa negdje ćemo stići, zar ne? Koliko mnogo smo mogli pogriješiti?

Da skratim. Nismo stigli na Trešnjik. Dobra stvar je što smo se bar spustili prema gradu, sjevernom stranom nekog brda koje više i nije bilo ono s koga smo krenuli. U sasvim drugi dio grada. Ali dobro. U gradu smo. A u gradovima postoji taksi služba, koja me vratila do mog auta.

Što vam ja sad ovo sve pišem?

Zbog izlaska iz “ne mogu” zone komfora koji sam danas napravila, neplanirano.

Oko tri sata hodanja, stazom, cijenim dugom oko 12-ak kilometara, šumom, uzbrdo, nizbrdo, bez mnogo zaustavljanja. I mogla sam. A da ni znala nisam.

Ali sad znam. Da mogu.

Dan još nije ni odmakao daleko, a ja sam toliko toga naučila. U redu, malo me bole noge, ali neka cijena mora da se plati, ipak.

Sljedeći  izlazak iz zone komfora neće biti neplaniran. Nego baš onako planski, sa voljom, namjerom i odlukom da se neke granice pomjere. Granice u glavi.

Sad mi onih 20 km s početka priče ne zvuči više ni malo strašno.

Naprotiv.

Planinari, dolazim!

Samo te gamašne, šta to bješe?

 

(-Fotogafija: Izletište Trešnjik, Banj brdo, Banja Luka. Preuzeta sa stranice Turističke organizacije grada Banja Luka

– dijelovi teksta s opisom planinarskih izleta preuzeti sa FB stranice PD Kozara.)

 

Facebookgoogle_plus

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *