Rijeka života

Facebookgoogle_plus

Možemo trčati jedni pored drugih. Rame uz rame. Ipak, svako trči svoju trku. Zar to nije divno?

Osjetite li potrebu da zastanete i rezimirate malo?
Misli, osjećanja, događaje?
Vlastita uvjerenja. Istine.
Život?

Ja, da.
Da se presaberem.
Da “stanem na loptu”.
Poslije toga uvijek imam osjećaj novog početka.
Kao kad spremite radni sto, pa vam nastavak rada bude nekako….svečaniji.

Juče sam počela da pišem odgovor na pitanje koje je prijateljica postavila u jednoj facebook grupi (Više u ovoj grupi pročitajte u “Ono što tražiš, isto traži tebe.”). To moje pisanje odgovora se neprimjetno pretvorilo u rezimiranje svih uvjerenja koja sam stekla u proteklih nekoliko godina.

Danas se osjećam baš nekako svečano. Spremila sam radni sto života i spremna sam za novi početak. Slučajno ili ne danas je 11.11.2016.
“1111” može li očiglednija simbolika biti?

Evo pitanja od koga je sve krenulo:

“Da li mi se čini ili drugima rad na sebi ide lakše nego meni? Da li drugi ljudi mogu dublje da se zagledaju u sebe, razjasne sebi ko su šta hoće,a šta ne? Nekim danima osjetim da napredujem. A nekim da je sve isto, da se samo zavaravam da radim na sebi.
Nikada prije nisam gledala motivaciona videa, počela sam od kako sam u grupi. Razumijem šta ti ljudi govore, odlučim sve ću primjeniti, a onda u toku dana pogubim koncentraciju.
Ipak primjećujem unazad dva mjeseca (toliko se otprilike družimo) da sam mnogo, mnogo bolje raspoložena. Hvala vam dragi ljudi.
Još nešto… Poslednja poslovna promjena mi nije sjela, sve mi je bljak, ali držim se. Stvarno se mnogo trudim da stvari gledam sa pozitivne strane… Moram uspjeti, polako, polako stvari preokrenuti u svoju korist.” 

I krenam ja polako da pišem.
I pišem.
I pišem.

“Draga M.,
I ostali kojima se ovo čita.
Tvoje pitanje nikako nije bez osnova i itekako ima smisla.

Sad će svi u grupi očekivati da krenem sa “nema upoređivanja sa drugima”… ali ja ću ipak reći nešto drugo.
Bilo šta da čovjek radi, ima potrebu za nekim mjerljivim rezultatom. Pa tako i “rad na sebi” nije pošteđen ovoga. Kako u ovom radu nema nekih jasnih pokazatelja napretka i uspjeha, tesko je i pratiti napredak, zar ne? Potpuno te razumijem. Jedino što možes je da se okreneš drugim ljudima i da vidiš kako oni stoje? Šta rade, koliko napreduju, da li se smiju, da li su raspoloženi, jesu li smršali….i tu upadamo nazad u zamku upoređivanja. Jer svako je priča za sebe. Jednostavno je nemoguće naći dva ista puta promjene.

A s druge strane, šta ti preostaje nego drugi ljudi? Je li tako?
Baš zamršena jednačina

Na posljednjem održanom uvodnom predavanju Vlade Ilića u Banja Luci, prije početka seminara poretka ljubavi, imala sam opet priliku da kažem nešto o poretku ljubavi i zbog čega je meni bio toliko značajan. Ne znam koliko sam uspjela publici prenijeti to sto osjećam, ali sam pričala o tome koliko su mi značajni ljudi koje mi je poredak donio. Koliko mi je prijalo, iz seminara u seminar, da srećem i upoznajem nove ljude, da se družimo, razgovaramo, rastemo zajedno. Zaista sam zahvalna što sam odjednom postala okružena, kako na seminarima, tako iz dana u dan i u životu, ljudima koji su, kako ja to kažem, “stali sebi na crtu” i krenuli u trku ka sebi.
Vlado je poslije toga, rekao nešto slično. Sve što ja već mislim, sročio na jedan ljepši, jezgrovitiji način. Rekao je: “Rad na sebi je vrlo suptilan rad putem uvida i saznanja koje dobijamo na putu. Imamo potrebu da te uvide podijelimo i uporedimo s mišljenjem drugih”
Još je objasnio da se iz ovake potrebe na prvom mjestu i javlja naša potreba za pripadnošcu. Imamo potrebu da pripadamo negdje.

Dodala bih, u neku grupu istomišljenika, ako je ikako moguće. Šalim se, naravno. Ovo zvuči malo “partijski”. Ali nije skroz bez osnova. Jednostavno, kako počnemo s tim procesom buđenja, naša uvjerenja, pogledi i navike se mijenjaju i neminovno nam jedni ljudi odlaze iz života, a drugi dolaze. Ali to je sad jedna druga priča.
Ono što pokušavam reći je da jeste, dobro je da se pitaš “kako drugi ljudi”, da razgovaraš, da slušaš, čisto da bi sebe umirila. Da vidiš da je sve moguće, da osjetiš da napreduješ, da shvatiš da nisi sama u svojim nastojanjima. Ali, na koncu, sve se svodi na tebe Na sebe. JA. Svako je odgovoran za sebe i sebi. Odgovoran pred sobom, samo pred sobom. Vidjećeš, kako vrijeme bude odmicalo, uviđaćeš da sve sto postoji je zapravo TI. Sve je jedno i sve si TI. Kad prvi put naslutiš taj osjećaj jedinstva, eto tebi na licu osmjeha koji toliko priželjkuješ.

Drugo što želim da kažem je da ne žuris nigdje. Da ne budeš nestrpljiva da vidiš ishod svog rada. Jer ishoda nema. Rad na sebi nije put na neku destinaciju. s=V*t se na ovom putu promjene ne može primijeniti. Mnogo, mnogo, mnogo više faktora je uključeno. A suštinski, nije ni bitno gdje si trenutno.

Bitno je….eh…bitno je…teško je reći.

Jer je za svakoga bitno nešto drugo.

Možemo trčati jedni pored drugih.
Rame uz rame.
Ipak, svako trči svoju trku.
Zar to nije divno?

Jednostavno moraćeš naći neke svoje istine kojih će se drzati. Ali ne slijepo. Istine vrijede dok se uklapaju u jednu paradigmu. Poslije usvojiš neke nove istine. I to je dobro.

Dakle, draga, ako bih željela da ti odgovorim na postavljeno pitanje, mogu pisati samo sa pozicije moje trenutne istine.  Nema garancije da ove istine vrijede i za tebe. Jedini kriterij tačnosti svega ovoga koji ti mogu predložiti je glas tvoga srca. Pročitaj što ću napisati i zapitaj svoje srce hoćete li povjerovati u sve ovo. Srce zna, ne brini.

Da krenemo…

SADASNJI TRENUTAK

Povratak u SADA, za mene je bio trenutak buđenja. Sve se dešava sada i vjerujem da tek kada to shvatimo, možemo početi da živimo. Odbijam da brinem za sutra, odbijam da se kajem za juče. SADA,  sada živim. Mogu uskoro poginuti na ulici kad krenem do grada, ali kakve to veze ima? Jer,  moje SADA je baš dobro. Sjedim u toplom, odobnom krevetu. Podigla sam jastuk uz uzglavlje, pa ga koristim kao naslon. Držim lap-top u krilu i pišem ovo. Slušam neku divnu muziku. Pijem kafu. Uživam. I baš sam sretna. Ali baš, baš. Možda bih trebala da razbijam glavu što sada možda ne radim nešto “korisnije”, ne spremam ručak, ne perem veš, ne zarađujem pare….ali, ja osjećam da treba da uradim ovo. Ne mogu dovoljno snažno da podvučem preporuku da pročitas knjigu “Nova zemlja”  Ekarta Tola. To je knjiga koja je meni podarila moć sadašnjeg trenutka.

SVE JE DOBRO

Misao koja sve poravnava. Sve, sve, sve je dobro. Ne – “biće dobro”, ne – “sve je dobro što se dobro završi”, ne – “daj Bože da bude dobro”, ne – “bilo bi dobro kada bi …”, ne – ma ne znam više. Ne. Sve je VEĆ dobro. Sve što ti je došlo, došlo je jer je dobro za tebe, jer ti je trebalo, jer si ti dozvolila. Dobro je. Dobro je.

OPUSTI SE, SLUŠAJ i GLEDAJ, OSJEĆAJ, PREPUSTAJ SE !

Sve što postoji oko nas, sve smo to mi stvorilli ili dopustili. A onda smo nekako zaboravili da mi stojimo iza toga. I onda krenemo da se borimo protiv toga. Pa se čak i razbolimo od te borbe. Stalno smo u grču. Toliko se stvrdnemo od tog grča da dobijemo kamenje u zuči, kao ja na primjer. Srce oboli i puca. Mozak eksplodira u moždanom udaru. Toliko se ukiselimo u tom strahu da dobijamo karcinome. Ne želimo da vidimo očigledno, pa nam se mrene na oči navlače. Pod stresom smo, jer hoćemo silom da promijenimo stvari, pa nam oboli štitna žlijezda. Čupamo kosu, sijedimo, otkazuju nam koljena jer smo nefleksibilni prema situacijama u životu. Kičma nas boli, jer ne možemo više da izdržimo teret koji smo sebi nametnuli. Alergije nas napadaju i upale od silne borbe od trvenja. Vene nam se proširuju jer nam se poremeti i krvotok, poremeti nam se taj protok samog zivota, koji se pretvorio u trku bez cilja, bez radosti. Radosti zivota. Obrazac koji sam napisala na početku je mene spasio. I dalje me spašava i vodi naprijed. OPUSTI SE, ne možes funkcionisati u tom grču. SLUŠAJ I GLEDAJ šta ti Kosmos govori – a govori ti da je sve tvoja tvorevina. Tu si zato što si tako željela i trebala. Slušaj i gledaj, svuda su poruke koje te vraćaju tebi i onome što već znaš, negdje duboko u sebi. OSJEĆAJ – srce zna bolje od glave. Ne poistovjećuj se sa svojim mislima. TI nisi ta misao. Ti si onaj koji nju misli. Misli bolje. Osjećaj. Osjećaj. Osjećaj. Pusti srce da te vodi. Šta ti srce kaže? PREPUSTI SE. Treba hrabrosti za ovo, znam! I to mnogo, mnogo, mnogo. Ali ako sam pažljivo slušala, gledala i pustila srce da me vodi, može se. Odjednom se osjetiš kao da si sve vrijeme plivala uzvodno, a onda se odjednom prepustiš bujici. Bujici života. U istoj si vodi i dalje, i dalje je to tvoj život, ali umjesto borbe, počnes beskrajno da uživas u njemu. A život počne da ti vraća tako što ti šalje jos više znakova, jos više poruka, ljudi koji su ti trebali, prilika za uživanje, učenje,radovanje, voljenje …. I shvatis: SADA ŽIVIM. SADA VOLIM. SADA OSJEĆAM. SADA SAM TU. SADA. Šta drugo nam je i potrebno. Svrha života je sam Život. Ovo je kao neka kosmička prevara. Otisneš se na dug put, traziš smisao, samo da bi se vratila na početak i shvatila da je smisao čitavo vrijeme tu i bio. U tebi. U ljubavi koju osjećaš. Zato obožavam Koelja, zato čitam Alhemičara opet i opet. Alegorija životnog puta, traganja i povratka onoj istoj smokvi s početka puta je najupečatljivija priča koju sam ikada pročitala. Hvala mu na njoj.

ČITAJ

Ne razmisljaj mnogo o tome šta da čitaš. Knjige su najjasnije poruke Kosmosa koje će ti dolaziti. Samo počni. Prvo što ti se nametne. Evo, recimo, ja sam ti već dvije preporučila. Čitaj, samo čitaj. Knjige će ti dolaziti onim redom kako ti budu trebale, kako ih budeš dozivala. Kao da si postala član neke magicne biblioteke. Zažmiris, pružis ruku na policu, a tamo se manifestuje uvijek ona knjiga koja ti je potrebna baš tad. Knjige će ti donositi druge knjige. Ljudi koje budeš sretala će početi da ti preporučuju šta da čitaš. Svaka od njih nosi neku poruku za tebe. Svaka skida jedan novi sloj mulja sa tvoje duše. Svaka će ti doći s nekim razlogom.

METODE

Ja sam dosta toga probala. Najduže sam do sada bila pravoslavna hriščanka. I sada sam, valjda. Samo što sam osjetila potrebu da potražim neke odgovore koje mi pravoslavlje nije nudilo. Bila sam čak u jednom periodu života, kao vrlo mlada, u nekoj sekti, a da toga nisam bila svjesna. Tek poslije sam saznala o čemu se tu radilo. I čak je i to ispalo opet dobro. Dobro za mene. Jer sam uvidjela da me moje srce odatle izvuklo. Tražim sebe i svoj put od kada postojim u ovom životu. Poredak. Reiki. Joga. Theta. Heal Your Life. NLP. Meditacije. Homeopatija. Svašta sam probala. I probavam i dalje. Nikakvu preporuku ovdje neću da ti dajem. Umiri se i slušaj. Ono što ti najviše može pomoći u ovom trenutku, to će ti i doći. Jer ćas to sama i prizvati. Moj put i tvoj put se razlikuju. Raskrsnice nas samo spajaju. Trenutno smo zajedno, ali opet treba svako svojim putem. Mnogo mi se sviđa ona priča u romanu Celestinsko proročanstvo, o načinu kako biraju put. Bukvalno, izabereš onaj koji te više privlači. I kreneš tim putem. Možda i pogriješiš. Pa šta onda? Na sljedećoj raskrsnici ćeš krenuti pravim. Greške ne postoje. Samo lekcije i iskustva.

LJUBAV. LJUBAV PREMA SEBI.

Tek kada nađeš načina da staviš sebe na prvo mjesto, tek tada sve ima smisla. Ne pričam o sebičnosti. Pričam o ogromnoj ljubavi prema sebi. Iz koje sve drugo potiče. Nema ljubavi bez ljubavi prema sebi. Beskompromisno žrtvovanje nije ljubav. To je zamka ega. Ne mogu nas drugi voljeti, ako mi ne volimo sebe. Ne možemo očekivati da nas drugi usreće, ako ne možemo biti sretni sami sa sobom. Ne postoji ništa što ima izvor van nas samih. Sve je u nama i sve počinje od nas. LJUBAV. Ljubav je čudo koje sve preobražava. Ali tek kada potiče od nas. Ne mijenjamo se kada nas vole. Mijenjamo se kada volimo. Mijenjamo se mi i sve oko nas.

ZAHVALNOST

Prečica za sreću. Hvala. Hvala. Hvala. Predlažem ti sljedeću vježbicu. Uzmi jednu svesku. Malu, A6. Da ti može stati u torbu. Nosi je stalno sa sobom. Svaki dan, bar jednom u toku dana piši u nju zahvalnosti. Ako nemaš ideju na čemu da se zahvaljuješ, piši samo: “Hvala. Hvala. Hvala.” Ili piši:  “Spremna sam da iskusim zahvanost”. “Spremna sam da se zahvalim”. “Želim da zahvalnosti ispuni moje srce”. Krenuće. Vidjet ćeš. Radi ovako i iskusi čudesa!

RADUJ SE

Nađi načina da se igraš, raduješ, radiš stvari koje ti prijaju i koje voliš. Smijeh. Smijeh. Smijeh. Okruži se smijehom. Kreni sa malim radostima i dozvoli sebi da poludiš. Za životom. Za sobom. Zaljubi se! U sebe.

PADOVI

Budi spremna na padove. Sve što postoji je energija. Energija je vibracija. Sve što vibrira ima najvišu i najnižu vrijednost, zar ne? Plima i oseka. Ljeto i zima. Dan i noć. Sunce i kiša. Pun mjesec – mlad mjesec. Izlazak i zalazak sunca. Pomračenje sunca. Rotacija. Revolucija. Raj i pakao. Rađanje i umiranje.  Jin i jang. Ciklusi. Pa što bi mi bili drugačiji? Nekad smo dole, nekad smo gore. Dozvoli sebi da budeš i jedno i drugo. Dozvoli sebi da budeš. Budi. I to je dobro. Dobro je.

PRAŠTANJE

Pravila nema – kako. Ali ni kompromisa – bezuslovno praštanje sebi, roditeljima, partnerima, svim ljudima….bez toga nam nema zivota.

SUZE

Kad počneš plakati sve će biti bolje.
Negdje sam pročitala poruku. Kao za mene pisana. “Cry, let that water out. You were drowning!”

 

Da si me pitala da ti ovo sve kažem u jednoj rečenici, ja bih rekla sljedeće:
SLUŠAJ GLAS SVOGA SRCA I BUDI SPREMNA DA POSLUŠAŠ TO ŠTO TI GOVORI.

Ali eto, pisalo mi se.

Ako je bar neko ovo pročitao, nije mi žao.
Ako nije, opet je dobro.
Ja sam baš uživala i radovala se pišući.
Ako mislite da sam nešto zaboravila spomenuti, a sigurno jesam, slobodno dodajte u komentarima.

Hvala ti draga što si danas bila moja inspiracija.

Volim te.
(Knjige koje se spominju tekstu:
Nova zemlja” , Ekhart Toll
 “Alhemičar“, Paulo Koeljo
Celestinsko proročanstvo“, Džejms Redfild)
Facebookgoogle_plus

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *