On

Facebookgoogle_plus
postdamer plaz  Upoznala sam nekoga.
A opet, kao da smo se znali od ranije.
Oduvijek, možda?
Lako sam ga poznala i po tome sam znala.
Mi postojimo od ranije.
 Aleksander plaz
Čim sam izašla iz voza, primio me u svoj prostrani zagrljaj i povukao u taj svoj vrtlog, opojni, neodoljivi.
I osjetila sam da tu pripadam.
Da ga volim i da me voli. Još od onomad nekad.
I prepustila sam mu se…kao nikad.
glavna stanicaOn je krupniji od mnogih, a opet, tako živahan, pokretljiv, lepršav.
Oko njega sve nekako treperi.
Ta živost me odmah osvojila.
I potpuno očarala.
Kao da me odmah uzeo za ruku i poveo.
Kroz sebe u mene. I natrag. Kroz mene  u sebe.
On nekako zna da se otvori. I da pokaže sebe, bez ustručavanja.
Bez straha.
Bez šminke. Bez foliranja. Bez zamajavanja.
Sebe, takvog kakav jeste.
Nesavršenog, a opet…savršenog.
Jednostavnog,  a opet ispunjenog.
Autentičnog.
Prosto poželis da i ti odbaciš sve  maske.
I tako, ne osjetiš kada se to desilo, kroz njega, vidiš i upoznaš i sebe.
Možda prvi put.
I ja sam vidjela nešto što prije nije bilo tu.
Kao da je procvjetalo nešto u meni.
Ljubav njegova je ogromna. Ljubav koja prihvata.
Kod njega sve može biti. Sve ima pravo da bude baš onakvo kakvo jeste. I da bude prihvaćeno. Prigrljeno.
Uz široki osmjeh. Od koga sve odzvanja  u nekom ritmu radosti.
Tragovi burne prošlosti su svuda po njemu i u njemu.
Odmah se osjeti da nije tu od juče.
Da je živio mnoge živote. Raznovrsne. Od davnina.
U ljubavi. U svađi. U ratu. U miru. U bolesti. U vezi. Sam. Voljen. Ostavljan. Omržen. Slavljen. Na vrhu.  Na dnu. U napretku. Stagnaciji.
Srušen, opet izrastao.
Raspuknut, opet se  sastavio.
Još ljepši, veći, voljeniji.
I sad postoji tako.
I voli.
Grli, ah kako grli!
Sve što mu dolazi i  svakoga ko mu dolazi.
Govori sve jezike.
Čuje svaku muziku.
Osjeća  sve mirise.
Vidi što je drugima nevidljivo.
Osjeti i razumije. Sve.
Miri nepomirljivo.
Spaja nespojivo.
Pojednostavi nemoguće.
Raduje se kao malo dijete.
Poznaje ljude.
I ljudi se  prepoznaju u njemu.
I vole ga.
I vraćaju mu se.

I ja želim da mu se vratim.

Jer on zna sve što pitam.
S njim se osjećam kao JA.
U njemu mogu da se izgubim, kada zaželim,  da me niko ne može naći.
I da se opet pronađem.
On mi tako dobro stoji na svim fotografijama.
Kao da pripadamo zajedno.
Ma vraticu mu se.
Željna te ljubavi.
Te slobode.
Te razdraganosti.
Toga da može biti sve.
Medvjed mu je znamenje.
Berlin mu je ime.
Znao je srušiti svoje zidove.

temelj

I ja ću od njega naučiti da srušim svoje. Hvala!!!
zid
 (20/365 – Jednogodišnji izazov postavljanja jedne fotografije dnevno na blog, tagovane sa #Gledam)
Facebookgoogle_plus

COMMENTS to Belinda

  1. Dirnule me,dobro, ove riječi… Vidjeti sebe u nekom i kroz nekog….njemačka…moje ime….

Leave a Reply to Belinda Cancel reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *