Njoj

Facebookgoogle_plus
Slušala sam te, draga.
I čula sam.
I osjetila. Kao da je moje.
Sve u tebi govori, da, to treba, to je nešto jaše i veće od svake logike. Tvoje srce jednostavno zna istinu. Pravu istinu.
A sve oko tebe, sva naučena, usvojena, plemenska logika govori da je to pogrešno.
A ti znaš da nije.
Nije pogrešno. Kako nešto tako divno može biti pogrešno?
Ali ne možeš protiv naučenog, ne možeš protiv uklesanog.
A tu je i on.
Pokušava da nematne fizičku bliskost  kao jedinu moguću, i da na taj način veličinu toga što osjećaš pokuša da ukalupi u nešto maleno, nešto što mora da se krije, nešto neprihvatljivo.
A tako samo umanjuje, obezvrjeđuje i čini da se stidis onoga što osjećaš. Za njega. Za vas.
Ali ljubav ima razumijevanja. Jer i on ima strahove.
S jedne strane strah da će socijalno neprihvatljivo izaći na vidjelo dana. S druge strane, da će te izgubiti.
A  i on je samo jedan uplašeni dječak željan ljubavi. Željan bliskosti.
U strahu pristaje na manje. Daj šta daš. Daj da se nakako ta veza održi.
A osjeti da i tebi ta fizička privlačnost nije mrska, pa misli, eh…misli…
Ali, ne osjeti da svođenjem odnosa na nju SAMU, vrijeđa ono veliko, iskonsko, ono što osjećaš.
Vrijađe veličinu, na koju imaš pravo. Jer ona već svakako postoji u tebi.
208941_4109473856678_176770868_nI ti se radije povučeš.
Jer, previše je šuma u nečemu što bi trebalo da žubori neometano.
Neprikosnoveno.
Bistro.
Živorodno.
Sveto.
Javno.
Ponosno.
Prihvaćeno.
Sveobuhvatno.
Sveprožimajuće.
Iscjeljujuće.
Bezvremeno.
Povučeš se u tišinu i radije voliš u sebi i pustiš da ta ljubav bude samo dio tebe, takva kakva jeste.
A samo ti znaš kakva jeste. Jer tebi je došla. Ti je osjećaš. Tvoja je. Ta ljubav.
Umjeti voljeti tako, to je privilegija. I nema razloga da je se odričeš, zar ne?
Ne daš da ti je blate i smanjuju i guraju u nešto što je mnogo manje od nje same . Manje od tebe.
Savršene.
Velike kao sam svemir.
Šta oni znaju!
Ne dozvoljavaš da iko tvoju ljubav razbuca okolo pogledima osude,
bijesa,
ljubomore,
poruge,
zloupotrebe,
srama,
rasutog perja koje se nikada više skupiti ne može.
Ne dam. Ne pristajem na manje.
Ne dam. Ne moje srce!
Ne dam. Ne nju. Ne moju ljubav!
Ne dam. Odbi!
Ne dam. Nikome! Pa ni njemu!
“Ama, ne dam!”*
(-“Ama ne dam!” , izrečeno kategorično, načinom koji jasno govori NE, svemu onome što nije u skladu s nama, s našim bićem. Uz jedan isto tako kategoričan pokret rukom. Hvala Boži Vreći na ovom pozivu na istinu, pozivu na autentičnost, izrečenom u pjesmi Pustinja. Kako prvi put kada sam je čula, tako i sada, svaki put se naježim od ove rješenosti da se ostane dosljedan sebi. Hvala. Čula sam. I vidjela.
– Fotografija je moja. Mamin cvijetnjak. Detaljniji opis simbolike perunike pročitajte ovdje. Ja sam je izabrala jer “Sam izgled irisa takođe asocira na otvorenost i jasnoću, kako misli tako i dela. Listovi koji nose oštrinu mača su jasan znak britkosti, a cvet koji gotovo ništa ne sakriva je simbol istine i iskrenosti. Istina može biti lepa – poručuje perunika! “)
Facebookgoogle_plus

Page with Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *