Neopiranjem pobjeđujem

Facebookgoogle_plus

20934068_1511492712227913_2458562584764367575_o

Kad malo bolje razmislim i poslušam poruke, zaista…ne postoji izvor tame. Postoji samo izvor svjetlosti. Tama je naš otpor prema svjetlosti, pa samim tim i njeno odsustvo.
Naš otpor, naglašavam.

Naš otpor.

Kao što  je bolest otpor prema zdravlju.
Neimaština, također, neprihvatanje obilja iz nama znanih i neznanih razloga…

Ne dešava nam se ništa loše, nego dobro izostaje jer  mu ne dozvolimo da nam dođe.
Konfuzija i nejasnoća nisu ništa drugo nego naša nespremnost da prihvatimo jasnoću koja je već u nama.
Zašto tako teško prihvatam da duša već sve … zna?

Naišla sam na predivan primjer sa plovkom. Kada ga  baciš u vodu, on pluta. Možeš ga na silu gurnuti u vodu i držati ispod površine, ali čim ga pustiš on izroni i pluta, jer mu je to prirodno stanje.
Držanje plovka ispod vode je kao držanje za negativne emocije, negativna uvjerenja. Onog momenta kada ih otpustimo, mi se vraćamo u naše prirodno stanje,  izronimo na površinu, udahnemo dobrobit. Prirodno je da nam je dobro. Ako nam nije dobro, držimo se za nešto čime ne dozvoljavamo dobrom, nama namjenjenom da nam dođe…

Zato, da se ja brže-bolje prisjetim sljedećeg: Postojim da bi mi bilo dobro.
Otpor koji mu pružam  (a pružam još uvijek, sreća pa shvatih to upravo) je zaostatak nekih negativnih uvjerenja i osjecanja koja sam usvojila.

Vrijeme je da ih se oslobodim, ali opet, ne otporom. Jer je to onda začaran krug. Otpor stvara otpor.
Prihvatanjem. Prihvatanjem stvari onakvima kakve jesu. Uzaludno je negirati nešto što već postoji.
Prepoznavanjem naših uvjerenja koja su nas dovela tu gdje jesmo. Svijet koji vidimo je odraz nas samih. Ako se mijenjam ja, mijenja se i svijet oko mene.
Stvaranjem novih uvjerenja.
Dozvoljavanjem.
Otpuštanjem želje. Želja za bilo čim od čega mislimo da bi nam bilo bolje, predstavlja našu vezanost za ishod i samim tim predstavlja vibraciju nemanja. U tom smislu, vezivanje za ishod, očekivanja, sve su to vibracije nemanja, a Univerzum šalje kako vibriramo.

 

Ono oko čega se osjećam dobro, to je moj put.
Toga se držim.
Radost mi je putokaz.
Ako se nečemu radujem, idem u pravcu toga, čak i ako nema nikakvog logičnog smisla.
Logika je precijenjena.

Srce zna bolje.
Otpor bilo čemu što nas raduje je otpor  našoj dobrobiti.
Otpor nama samima.

Ima li smisla sebi se opirati?

 

(-Inspiraciju za tekst sam našla u Abrahamovim učenjima, predstavljenim u knjigama i motivacijskim videima Ester i Džerija Hiksa.
-Photo by Svjetlana Panić:  Moja ruka, ja, bez otpora, prepuštena vodi koja me okružuje.)

 

Facebookgoogle_plus

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *