Neka bude svjetlost

Facebookgoogle_plus

received_10207936571593657

Znate li za one kutke u kući u koje ne zavirite toliko dugo da i zaboravite šta tamo imate?

Znam da postoje ljudi kojima se ovako nešto ne može desiti. Poznajem neke lično. I istinski im se divim.

Ali isto tako znam da ima i onih sličnijih meni. Koji imaju bar nekoliko kutija, tamo negdje, na najgornjoj polici u nekoj ostavi ili podrumu koju nisu otvorili dugo, baš dugo. Ja sam jedna od tih.

Gledam jednom tako neke dvije kutije, baš lijepe, povelike. Ista šara, različita veličina. Pravi ukras te najgornje police. Sjećam se da je u njima nešto što mi je drago, nešto što mi nesumnjivo treba. Samo šta to biješe?

Popnem se do njih, spustim ih na pod. Sjednem pored njih i otvorim, puna iščekivanja. Svijeće. Mnogo svijeća. Svakakvih. Dugačkih, za klasične svijećnjake. Lučica u raznim bojama. Mirisne. Kafa, lavanda, narandža…neupotrebljene rođendanske. Upotrebljene rođendanske! Nove ili napola izgorene. Velike. Male. Široke. Uske. Dugačke. Kratke. Okrugle. Sa šljokicama. Name it.

Dalje, svijećnjaci. Razni. Veliki, mali, stakleni, željezni, mesingani, kameni…svaki priča neku priču. Dobila na poklon. Kupila na buvljaku. Ostao posljednji na nekom sniženju. Donijela s putovanja…

received_10209038774748047Jer, morate znati jednu stvar. Oduvijek, ali oduvijek volim svijeće. Volim uskladiti oblik i boju svijeće sa izgledom svijećnjaka, zapaliti fitilj i diviti se tom skladu, toj svjetlosti koja svemu daje jednu romantičnu notu, smiruje. Titra. Pravi interesantne sijenke po sobi.

Da, volim. Ali kada si priuštim taj ugođaj?

Nikad.

 

 

Zašto to radim, upitam samu sebe. Ima toliko stvari u kojima uživam, koje volim, a nikad sebi ne dozvolim te sitne radosti.

Tada odlučim, baš u tom trenu: To se mora promijeniti! Počinjem sa svijećama. Jer od nečega se mora početi. Unošenje svjetlosti u život zvuči kao dobar početak.

Izvadim prvo sve one svijećnjake. One koje ne želim više, bacim. Ostalima, željenima, nađem mjesto, ispred prozora, jednog, drugog, trećeg. Na noćnom ormariću. Na podu. Na onoj polici. Nekoliko čak i ostavim u onoj kutiji. Onda su na red došle svijeće. Sve napola izgorene pobacam. Zašto bi neko ostavljao napola izgorene svjeće?! Eto, ni samu sebe ne razumijem. Ostale rasporedim u one svijećnjake. Preostale spremim u kutiju. Sad je sve to stalo u jednu, onu manju. I stoji mi pri ruci, jer mi sad stvarno treba. Da zamijenim one svijeće koje sada često gore i dogore u onim svijećnjacima.

Jer tako volim, jer tako želim, jer me to raduje.

received_10207927823774967

Neka bude svijetlost.

Zavirimo u zaboravljene kutke naše kuće. U zaboravljene dijelove naše duše.

Možda nađemo tamo neku zaboravljenu svjetlost u nama, neku radost, koja je samo čekala da se vrati u naše živote i obasja ih novim, obnovljenim sjajem.

Sjajem samospoznaje. Sjajem promjene.

 

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. SVIJEĆE !
    “Upotrebljene rođendanske! Zašto bi neko ostavljao napola izgorene svjeće?! Eto, ni samu sebe ne razumijem.”

    Ja čuvam do pola dogorele rođendanske svijeće, od 1. do 10. rođendana, svoga sina jedinca! LJubi ga majka! 😉 Mislim da je došlo vrijeme da se one bace, a da se zapale svijeće koje godinama stoje kao ukrasne figurice po kući i uživa u njihovim mirisima, plamenima…
    Hvala Ljiljana na još jednoj divnoj, zanimljivoj i poučnoj priči.
    Jelena

  2. Hvala tebi Jelena.
    Kad ovako progovoris o nekim “cudnim” stvarima onda ti se pruzi prilika da shvatis da ima i drugih ljudi koji rade te iste “cudne” stvari…

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *