Kakve su ti misli…

Facebookgoogle_plus

Pišem nedavno prijateljicama mojim još malo o lipama i biciklima.

Dakle,

Divan sunčan dan.

Povjetarac. Lahor.

Povremeno, stidljivo se pojavi miris lipa koje polako počinju da otvaraju pupoljke.

Lepršava suknjica. Bijela sa crnim prugicama. Ukoso krojena, pa se onako uvija oko nogu. Do pola koljena. Najljepsa dužina. I pokriva i otkriva istovremeno. Crvena majica. Crni neki nakit, cvjetici. Ja pravila. Tamno roza sandale, ali onako, da idu uz onu crvenu majicu. Torbica, ukoso preko ramena, a ima na sebi sve one boje. Pa jos malo žute kao sunce i plave kao nebo. Čak i neke cvjetiće crne, kao na mom nakitu. Slučajno…

Moj bicikl. Bijeli, veliki, udobni.  Moj bicikl, koji mi je došao sam, jer sam ga poželjela. Jednostavan, graciozan i lijep. Starinski. Nema brzina, nema kočnica. Jedna brzina, staje na potez. Lako i pouzdano. Plovi ulicama i trotoarima, olako i blago preskače sve neravnine.

Vozim lagano. Biram hlad tamo gdje ga ima. Ako ga nema, uživam u vrelini sunca.

Znate onaj momenat, jedna ruka na upravljaču, a drugu blago spustim tik iznad lijevog koljena, da pridržim suknju koju povjetarac i brzina kretanja pokušavaju da podignu. Kosa leprša. Kretnja. Osmjeh svima koji mi idu u susret. Melodija u ušima. Melodija u duši. “Sleteo sam ti u snove. Malo si se čudila. Počeo sam da te ljubim, kad si se probudila…”

Zavodljivije od ovoga bi bilo nelegalno.

Kako dan odmiče, shvatim da stvarno mogu postići da budem privlačna.

Jer sam se danas potpuno i nepovratno zaljubila u samu sebe.

Ljubavi moje! Zalepršajte mi i vi poput proljetnog vjetra s mirisom stidljivih lipa, koje se tek spremaju da procvjetaju i preplave ovaj grad svojim opojnim, zavodljivim mirisom.

Laku vam noć.

 

Šalila sam se, naravno. Nije se opet radilo o mom biciklu i o lipama.

Radilo se o nama.
O ljubavi prema sebi.
O privlačnosti koja proističe iz nas samih i iz naše autentičnosti.
I našeg prihvatanja sebe, baš takvih kakve jesmo.
Savršene.

Pitanje je bilo, možemo naučiti da zavolimo sebe?

Složile smo se jednoglasno.

Možemo.

A možete i vi.

Zar to nije divno?

(Pjesma: Vlada Divljan i Ljetno kino big band: “Samo jednu ljubav imam”)

 

Facebookgoogle_plus

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *