Kako ja sada kuham!

Facebookgoogle_plus

Dođeš tako u životu do jedne tačke kad poželiš da se baviš sobom malo više nego do sada. Nije to ništa sebično, ništa loše, ništa spektakularno. Nego, onako, pomjeriš sebe malo više na svojoj listi prioriteta.  Pojava je to koju u zadnje vrijeme često primjećujem u okruženju. Izgleda da je neminovno. Ili je zarazno?

Nekome dođe onako, spontano, s godinama. Neko ima sreću da mu se život ukrsti s nekim ko ga onda povede u tom pravcu. Nekoga zadesi neka nevolja, pa mu se životni prioriteti nekako slože drugačije. Bolest recimo, kao u mom slučaju.

Ima nekih popularnijih naziva za taj fenomen. Rad na sebi. Osvješćivanje. Buđenje. Otkrivanje sebe. Povratak sebi. Dodajte. Birajte.

Kako ćemo to nazvati nije ključna stvar. Ali to da smo stali na put promjene, to je ono što je ovdje važno. Jer to znači da smo shvatili jednu stvar. Jedina promjena koju možemo donijeti ovom svijetu, je promjena koju ćemo napraviti na nama samima.

To je jedina “borba” koja ima smisla. “Borba” pod navodnicima, jer tako to krene, zasučeš rukave, misliš uhvatićeš se u koštac sa ko zna  čim. A onda brzo uvidiš da će tu više biti  prepuštanja, ljubavi, zahvaljivanja, osjećanja, razmišljanja, pisanja, čitanja, kreiranja, razgovora, radovanja, smijeha, suza, radionica, učenja, rada…ta borba zapravo postane pravo uživanje, zadovoljstvo i radost. I shvatiš, ne boriš se za neki cilj, za neko očekivano, promijenjeno stanje, za neki rezultat. Ne, ti jednostavno uživaš na tom putu. I raduješ se kao malo dijete svakom uvidu, svakoj promjeni koju ti taj tvoj novi život donese. Svakom biću koje ti dolazi u susret, jer znaš i razumiješ da je svako došao da te nauči nešto novo. I voliš. Sve to.

Alati kojima se služiš su stvarno raznoliki i neprebrojni. Ali ima nekoliko univerzalnih istina do kojih ćeš neminovno doći, bilo kako i bilo gdje da zagrebeš. Jedna od njih je važnost zdrave ishrane.

E, sad…to je bio taj neki uvod. Ali zdrava hrana nije tema moje današnje priče. Još sam daleko od toga da mogu da vas savjetujem po tom pitanju. Samo sam htjela da nas nekako uvedem u moju kuhinju .

Jer tamo se dešava moja današnja priča. Priča o radosti. Radosti kuhanja. Ona je kao neki nastavak na onu priču o ljubavi prema svjetlosti svijeće, koju sam opisala u Neka bude svjetlost. Gledajući tako tu titravu svjetlost i uživajući u njoj, poželim da priuštim sebi još nešto čemu se toliko radujem.

I onda se sjetim kuhanja. Oduvijek sam voljela da kuham. Sjećam se da sa kao sasvim mali djevojčurak imala svesku s receptima u koju sam vrijedno prepisivala mamine, bakine, tetkine, strinine recepte. Izrezivala iz novina, lijepila u sveske, skupljala knjige recepata, ostavljala kesice od začina ako su na poleđini imale recept. Toliko toga sam skupila, da kada bih sad počela da probavam po jedan recept dnevno, ne bih stigla sve da ih isprobam do kraja ovog života.

A pravila sam dosta toga, stvarno. I baš sam uživala. Svaki taj recept bi za mene put u neku novu avanturu. Od proučavanja recepta, preko kuhanja i uređenja stola, do zajedničkih objeda i očekivanja pohvala. Kolači, torte, meso, prilozi. Klasična jela, neka nova, do sada neisprobana. Salate. Kremovi. Zimnice slane i slatke. Svašta, stvarno. A imala sam i od koga učiti.

A onda, neprimjetno, ta ljubav počne da blijedi. Kuhanje se od zadovoljstva i zabave pretvorilo u obavezu i opterećenje. Ne znam tačno kad se to desilo. Negdje usput. Preopterećenost, stres, posao, mala djeca, treninzi, probe, godišnji odmori, viroze, rođendani, praznici, pokloni, svadbe, trudnoće, porodi, babine, promjene posla, rat…ma, da ne nabrajam.

Odustajući od sitnica koje volimo i koje nas raduju, polako odustajemo od sebe. Sreća, ovo se lako rješava. Samo se okreneš u drugom pravcu. Ka sebi. Toliko je jednostavno.

I tako, krenem ja opet da uživam u kuhanju.

Dotjeram se ujutro, kao za neki važan izlazak. Baš se potrudim da samoj sebi izgledam dobro. Pa krenem u nabavku. Imam neku ideju o tome šta mi se jede toga dana, ali pustim malo i da me osjećaj ponese. Razgledam voće, povrće, namirnice. Čitam sastav, deklaracije, upoređujem kvalitet, cijene…odlučujem. Uživam u biranju.

Dođem kući. Raspakujem lagano torbe. Presvučem se u nešto u udobnije.

Pustim muziku neku koja mi se baš tad sluša. Recimo, danas sam krenula sa Leonardom Cohenom,  Dence Me To The End Of Love. Možete zamisliti u kom pravcu to ide?

Nekad si naspem čašu vina. Nekog bijelog, rashlađenog. Ima tu na vratima frižidera jedna flaša, obično otvorena već. Moja. Neko jednostavno, slatko vino, od grožđa koje je dozrijevalo na nekom našem suncu. Temjanika. Smederevka. Onako, malo “ženska”. Ali, čujte, pa ja i jesam žena. Miriši na ljubav. Klizi niz grlo. Tješi. Raduje.

Ali, eto, danas sam umjesto vina prvo iscjedila sok, da ga pijuckam dok kuham. Cvekla, mrkva i dašak đumbira. Napravila sam baš dosta, da imam i za sutra.

Nema tu nekih komplikovanih, teških jela. Supice, čorbice, salatice neke, bar dvije vrste. Meso sa roštilja. Ili dan sa nekoliko vrsta jela od povrća. Ili riba. Jer akcenat nije na “šta”, nego na “kako”. S ljubavlju. S uživanjem. Lagano. Pjevušim. Ispijam sokić. Osmjehujem se ljepoti svog stvaranja.

Evo primjera današnjeg menija. I sutrašnjeg. Jer sam sutra na bazenu čitav dan. A to je jedna druga dimenzija radosti, koja isključuje kuhanje.

Dakle, za sutra punjene tikvice, zalivene paradajzom i začinjene koprom. Baš kako je to moja baka Magdalena radila. Preteklo mi mesa, pa se potkrala i poneka paprika. Mmmmmm…

A danas. Hladna tarator supa od jogurta i krastavaca. Meso na roštilju, koje se danima mariniralo u kombinaciji začina koju vam mogu otkriti drugom prilikom. Patlidžani na roštilju. Salatice, bar dvije, rekoh. Na primjer, ribana mrkva i cvekla, sa susamom, klasično začinjena. Sezonsko povrće s nekoliko kockica sira i posuto timijanom. Hm….

Pred kraj kuhanja polako krenem postavljati trpezu. Stoljnjačić, pribor, salvetice, usklađene boje…ljubav, uživanje, radost, sreća…

Kad sam mojoj dugogodišnjoj, dragoj prijateljici jednom opisala kako ja sada kuham, ona reče: “Ženo, pa to je kao u filmu nekom!”

Pa, naravno. Kako drugačije? Ko bi to trebao da napravi film od mog života, ako ne ja sama!

Da vas ne lažem. Ne priređujem si ovu radost svakog dana. Ali ovi izleti ostavljaju traga. Dobro raspoloženje poslije ovakvog kuhanja se zadrži i mami osmjeh i u onim danima kada stvarno mora da se napravi nešto onako, klasično, na brzinu.

Mislim da dođosmo i do zdrave ishrane, ipak. Jer, kako nešto spravljano s ovoliko ljubavi može da ne bude zdravo?

FotorCreated

Možda kuhanje nije vaša priča. Ali ima nešto što jeste. Ima nešto što vas je nakad radovalo, a sada palo u zaborav.

Zatvorite oči na momenat.
Dišite duboku, dok se ne povežete sa svojim srcem. Sa sobom.
Dozovite osjećaj radosti.
Možete li sada da se prisjetite šta je izazivalo tu radost u vama?
E, pa, fino.
Sad radite to.
I radujte se.

Život će sve drugo sam da odradi. Za vas.

 

 

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Ne znam kako uspijes da usrećiš i rastužiš u istom trenutku. Natjeraš na razmišljanje! Mislim da je to svrha pisanja!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *