Kafa i buđenje. Iz Matrix-a.

Facebookgoogle_plus

matrix

Nije nikakva tajna za one koji me bar malo poznaju da mnogo volim da se izražavam rečenicama iz Matrix-a. I ne samo da volim Matrix, nego volim i to razumijevanje ljudi kroz Matrix. Uživam kada mogu u razgovoru da upotrijebim neku od sljedećih rečenica i u očima sagovornika vidim da ne moram ništa više da kažem.

“Knock, Knock, Neo!”

The Trinity?!”

“There is no spoon.”

“The Red pill or the blue pill?”

red pill blue pill

Svaka ta rečenica iza sebe krije čitavu jednu filozofiju. Iza svake od njih se za mene otvara jedan svijet razmišljanja, mogućnosti, rješenja, načina života, vjerovanja,…jedan novi put.

Pa ipak, bez obzira što u životu dobijamo ovakve smjernice koje prepoznajemo i razumijemo jasno, koliko često postupamo u skladu s njima? Koliko često tačno znamo šta je za nas dobro, a radimo baš ono suprotno? I nerijetko se osjećamo loše radi toga, i tačno znamo zašto se tako osjećemo, pa ipak, iz sebi nepoznatog razloga nastavljamo da radimo na svoju štetu.

I zato sam se, zapravo danas sjetila Matrix-a. I agenta Smita koji nam poručuje da mi, ljudi, nismo u mogućnosti da izdržimo savršene okolnosti, savršen život. Da li je moguće da mi, ljudi, svoje postojanje definišemo kroz patnju? I da zato koristimo ove mehanizme, da bi smo se osjećali lošije, ali uvjereni da zaista postojimo? Ima nešto u tome, jer odakle onda vjerovanje da su neke stvari “previše dobre da bi bile istinite”?

https://youtu.be/qUuGytPo_mk

Ne znam. Ali o takvom jednom primjeru samodestruktivnog ponašanja želim danas da pišem.

Svašta sam nešto isplanirala za danas. Pisala bih jedan blog, na jednu divnu temu, koja mi se nameće već duže vrijeme. Išla bih trčati, dan je divan. Napravila bih nešto ukusno i jednostavno za ručak. Išla bih poslije prijateljicama pomoći oko nečega što sam još neki dan obećala. Poslije bih moje najmlađe odvela na trening, a ja bih išla na salsu. Sve divno. Sve savršeno.

Ne znam šta će se od svega toga desiti. Jer me boli stomak. I ne osjećam se dobro. Jer sam popila kafu. Iako istina koju znam već dugo za mene glasi “Kafa nije dobra za tebe. Nemoj je piti”. Popila sam je i nije mi “sjela”. Zato i pišem dok se osjećam loše od te kafe koju sam popila, .  Želim da se ta gorčina, taj samoprijekor osjeti iz riječi koje napišem, možda me to zaustavi da prestanem da radim protiv sebe.

Želim konačno da se suočim jednom i zauvijek s istinom koja se krije iza ove navike. Da prestanem s lažima koje sebi serviram. “Treba mi kafa da se probudim ujutro”. “Volim razgovore uz kafu”. “Kafa u meni budi osjećaj uživanja i opuštanja”. “Boli me glava ako ne popijem kafu.” Svaki put, od sada, kada osjetim želju za kafom, pokušaću da shvatim čega sam ja to zapravo željna? Šta je to što želim, a ne priznajem to ni samoj sebi?

Paradoksalno i simbolično, ali možda mi baš izbjegavanje kafe donese konačno buđenje?
Iz Matrix-a mojih laži.

Mislim da sam spremna za crvenu pilulu.

“This is your last chance. After this, there is no turning back. You take the blue pill—the story ends, you wake up in your bed and believe whatever you want to believe. You take the red pill—you stay in Wonderland, and I show you how deep the rabbit hole goes. Remember: all I’m offering is the truth. Nothing more.”

A šta je vaša “kafa”?
Jedete slatko unatoč višku kilograma?
Bole vas leđa, ali vježbe ne radite?
Sjedite satima na facebook-u, potpuno zanemarujući svoju kreativnost ili nakupljene obaveze?
Nezdravo se hranite?
Ne trenirate?
Održavate odnose od kojih se osjećate loše?

Ne brinite, sve je u redu, jer imate savršen izgovor, je li tako? Neka laž, koja to sve poravna?

Jer, zaista, šta čovjeku može ta jedna “šoljica kafe”, ta jedna sitna laž, zar ne?

Može, vjerujte, može.

Jer nije ta kafa na kraju krajeva ni toliko loša, ni toliko kriva. Problem je u toj laži. U tom uljuljkivanju u vjerovanje da je sve u redu, da nam ništa od tih štetnih navika zapravo ne šteti.

Lažemo sebe. Dugo. Sistematično. Izvježbani smo u traženju izgovora.

A zaboravljamo jednu važnu stvar. Promjena kreće od malih stvari. I uvijek od nas.

Nadam se da ste mi do sada povjerovali da je jedina promjena koju možemo napraviti u svijetu promjena nas samih. I da ste prihvatili da je promjena vas samih bitna i važna ovom svijetu koji dijelimo.

Isto tako, promjena tako jedne male, naizgled beznačajne navike, polako, ali sigurno čini promjenu u nama samima.
Postaćemo autentičniji. Oslobodićemo se jedne laži, bar tako male, za početak.

Pa poslije još jedne.
Pa još jedne.
Pa još jedne.
Sve veće i veće.
Sve značajnije.
Sve dok na kraju, ne budemo živeli istinu. Svoju istinu.

Probajte.

Promijenite navike koje vam štete.

Evo, ja ne pijem više kafu.

Odlučila sam da se ne bojim više savršenstva ovog svijeta.

(Citati, fotografije i insert iz filma The Matrix. Više o filmu pogledajte ovdje.)

 

 

 

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Fenomenalno rečeno…. Sviđa mi se ono “…buđenje…Iz Matrixa mojih laži” Razmišljam o tome…

  2. Najveći utisak mi ostavi rečenica da promjene počinju od malih stvari i nas samih da bi živjeli u srećnom svijetu! Zašto ke to toliko teško?!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *