“Kada se ne dešava ništa, u stvari se dešava sve.”

Facebookgoogle_plus

viber image

Subota.
Ništa posebno nemam u planu.
Jutranja kiša dobuje uporno i pospano.
Umiljato i zavodljivo.
I ranoranioci kao ja ovakvog subotnjeg jutra ostaju u krevetu.
Malo čitanja. Malo tekstiranja. Malo zabilješki za buduće tekstove. Malo izležavanja. Malo…

Ustanem, na posljetku. Da je vedro, znala bih da je sunce već odskočilo. Ovako, oblaci ublažavaju taj osjećaj ljenosti.
Prespavala jogu. Prespavala Reiki.
Pa, dobro. I to je za ljude.
Nahranim mačku. I ona se probudila tek kada je čula da hodam po kuhinji. Baš posebno sneno jutro…
Pripremim kafu. Za Njega i mene.
Prespavali smo i trening karatea našeg najmlađeg.

Ima li nešto da nisam prespavala jutros?
Shvatim, ustala sam taman na vrijeme da spremim palačinke koje sam juče obećala. Prebacim se u režim Kako ja sada kuham!  koji sam opisala ranije. To mi nije teško. Iz nekog razloga, mnogo volim da pravim palačinke. Pravo uživanje. Pjevušim i radim. Onda nađem neku raspjevanu i razigranu muziku. Pjevam, plešem i radim. Razlijevam, bacam, okrećem, slažem, premazujem, razlijevam i tako u krug. Ne znam koliko puta. Miris palačinki je izmamio iz postelja ove koji su do sada spavali gladni. Sirota djeca. Dvojica mojih i jedan tuđi, ali mnogo drag, koji je spavao kod nas. Počeli su da postavljaju trpezu i jedu prije nego sam završila s pečenjem do kraja. Sigurno znate za taj fenomen palačinki koje nestaju čim ih izbacite iz tave. Ili je omladina toliko gladna ili su moje palačinke toliko dobre. Ili oboje?
Dobro. Kiša još pada. Dalje…
Najmlađi ide danas na jednu kreativnu radionicu. To su predivne radionice na kojima ih draga teta-Nataša uči da raznim dekupaž i sličnim tehnikama ukrašavanja predmeta. Stvaraju oni tako s njom  jedinstvena djela svojim malim rukicama i srcima. Ali danas je poseban dan. Teta-Nataši je rođendan i okuplja svoje male drugare i drugarice da prave nešto po svojoj želji.
Za to vrijeme ću još malo da uživam. U kuhinji, i dalje. U večernjim satima me čeka druženje s mojim prijateljicama. Nešto ćemo i prezalogajiti, pa da dam i ja svoj doprinos. Pravim jelo koje je od strane moje prijateljice, a koja je domaćica večerašnjeg druženja, okarakterisano kao nešto “bolje od seksa”. Pa, sad…ne znam baš. To je baš visok kriterij i što se mene tiče, nije ispunjen. Ne zato što jelo nije dobro, nego…ma, znate. Ipak, pravim baš to. Neka joj bude.
Dalje…čekam dvije voljene i bitne osobe da dođu na kaficu i druženje. Znate ona prijateljstva toliko stara, da ne znate ni kad su počela, jer se ne sjećate sebe bez njih? E, tako nekako.
Prije njihovog dolaska imam vremena da se prepustim čarima knjige koju sam dan ranije dobila na poklon. Sa ovakvom posvetom: “Valja učiti, slušati, prepustiti se…Biti  rijeka…”. Pogađate? Paulo Koeljo, “Biti kao reka”. Naslov potpuno u saglasju sa nekim uvidima koje sam imala u posljednjih nekoliko nedelja. Kao neka potvrda da su ispravni. Knjiga u kojoj meni drag pisac opisuje neke trenute koje je preživjeo, prenosi priče koje su mu drugi pričali, misli koje su mu se javljale tokom mnogobrojnih putovanja i prelazaka dionica rijeke života. Zapisi objavljivani ranije u različitim listovima širom svijeta, skupljeni u jednu knjigu na zahtjev njegovih čitalaca. (Opis sam preuzela iz predgovora knjige). I stvarno, teku ove njegove riječi kroz mene. Kao kada prospete puno vode po kamenjaru, a ona otiče i popunjava šupljine i neravnine koje su do tada zjapile prazne. Hvala Paulo Koeljo, hvala, po ko zna koji put u životu.
Dobro. Kiša još pada. Dalje…
Odlazim po najmlađeg, radionica je gotova. Ukrasio je malu drvenu tacnu starim slikama našeg grada i obojio plavo-crveno, jer su to boje našeg kluba, za koji on navija. Razmišljam kako je stvarno vrijeme da odvedemo to dijete na bar jednu utakmicu. On navija, jer je čuo da treba da se navija za naš klub. U stvarnosti, nikad nije bio ni na jednoj utakmici. Kažem mu to. Oduševljen je idejom. Kaže da trebamo ponijeti i neke grickalice i sok. Prirodno nadareno dijete. Upomoć!!! Gdje je ulaz na gradski stadion, gdje se kupuju karte, s koje strane su “naše” tribine, kada se igra sljedeća utakmica kojoj smo domaćini? Uh…
Okupljamo se svi kući. Odlazimo po našu kćerku i  idemo na jedno popodnevno, porodično druženje u roditeljskom domu. Četiri generacije okupljene, stale između 1932. i 2009. Znate li vi kakvo je to bogatstvo!
Kiša i dalje pada.
Kraj dana se primakao, dolazi red i na to večerašnje druženje kome se radujem već danima. Kao mala djevojčica. Druženje koje je počelo u subotu, a završilo se u nedelju. Iskreni razgovori, puno smijeha, lične priče, povjeravanje, upoznavanje, radost, veselje, malo vina, još manje piva, grickalice, ljubav, pa to ti je. Hvala Univerzumu na ovakvim trenutcima u kojima se duše dotiču. Jer tada se odistinski živi.
Dok kiša i dalje pada.
Bonus dana. Potpuno sam se zaljubila.
U jednog vrlo specijalnog mačka, potpuno crne dlake, žutih očiju, vrlo osoben, odmjeren, jasan u iskazivanju svojih osjećanja, s izraženim integritetom. Jednom riječju, neodoljiv. Očarao me.
Dok tonem u san, sjetim se riječi jedne drage žene koja je rekla “Kada se ne dešava ništa, u stvari se dešava sve.” Pomislim da sam danas shvatila značenje rečenog. Bar onaj dio koji je meni bio namijenjen.

Budim se jutros.
Kiša je stala.

I znam da ću sjesti da vam napišem ovo.
Želim da vam kažem da sam naučila juče da od nas zavisi hoće li dan u kome se ne dešava”ništa” postati dan u kome se dešava “sve”.

Pa tako kiša umjesto depresije, budi zanesenost sobom, zanesenost životom.
Preskakanje treninga postaje saznanje da treba praštati sebi.
Najobičnije spremanje palačinki postaje žurka koja polazi iz kuhinje, ali se talas dobrog raspoloženja, koje potiče od vas, širi preko trpezarije na čitavu kuću.
Kratko ispijanje kafe s dugogodišnjim prijateljicama stvara osjećaj ispunjenosti i vraća u djetinjstvo, u vrijeme kada je sve bilo lako i jednostavno.
Naslov knjige nije samo naslov knjige. On može biti i poruka da ste na pravom putu. A naizgled nepovezane priče vama dragog pisca postaju kratke i jednostavne lekcije koje su vam nedostajale da povežete mnogo važnija saznanja u svojoj glavi, u svojoj duši, u srcu.
Vidite da ukrašavanje poslužavnika, itekako ima veze sa fudbalom. I da tako spojeni postaju povod da se ide i korak dalje, da se dodatno usreći jedno dijete.
Shvatite važnost porodice. Shvatite važnost prijatelja.
Razgovora. Smijeha. Druženja. Zagrljaja. Sadašnjeg trenutka.
Shvatite važnost života.

A onda te najfinije niti koje ste zvukli iz dana u kome nije trebalo  da se desi ništa posebno, ispredete i istkate od njih jedan potpuno novi, drugačiji dan. Osnovne niti ovog tkanja ste Vi, vaša osjećanja, vaše želje, nade, vjera, ljubav.

A onda se ogrnete danom u kome se desilo mnogo.

Danom u kome se desilo sve.

Desila se ljubav.

Desili ste se Vi.

A vi ste sve. I sve je Vi.

 

 

“Biti kao reka”, Paulo Koeljo, Laguna, Beograd, 2016.
Naslov preuzet od: “Životni atelje” Banja Luka. http://zivotniatelje.com/

 

 

 

 

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Treba znati osvijestiti šta se dešava oko nas,pa da osjetimo svu tu sreću u sebi i drugima. Baš uživam da me ovi tekstovi čine srećnom i da učim gledati!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *