I gdje bježiš stalno?

Facebookgoogle_plus

Sjećate li se one igrice, dječije?
Stanete jedno iza drugog u paru. I onaj ispred, pada ravno na leđa, a onaj iza ga prihvati da ne padne.
Sjećate se?

E, pa to je igrica koju nikad nisam mogla ni znala odigrati. Mission impossible za mene.
Taj stepen prepuštanja, povjerenja, bliskosti…uh…

Nedavno sam to nazvala pravim imenom.
Ne prepuštam se lako. Životu, nepredvidivim stvarima. Zato volim sve da isplaniram i kontrolišem. Jer tu nema iznenađenja. Kad su svi konci u tvojim rukama, prepuštanje je nepotrebno. Zar ne?
Druga strana te medalje glasi: Ja bježim. Bježim od ljudi. Ili ih otjeram. What ever comes first. Po prirodi ekstrovertna, uvijek okružena mnoštvom, ali suštinski sama. Neprepuštena. Negdje sam pročitala da se stepen nečije usamljenosti ne ogleda u nedostatku ljudi oko nas. Već nemogućnošću da sa njima podijelimo ono što nam je važno.
Ta sam. Na prvi pogled, ne bi se reklo. Znam. Zavarala sam vas.
Ali i sebe sam.
Ali ne više.

Prihvatanje stvari je prvi korak ka promjeni.
Taj korak sam zakoračila.
Spremna sam za sljedeći.
Sad sam spremna za promjenu.

Kad sagledamo stvari i odlučimo da nešto promijenimo,  lekcije krenu same da dolaze.
Lekcije, da. Nemojte se čuditi. Sve što nas je ikada mučilo, muči i što će nas mučiti, ima ishodište u nama samima. I mi smo jedina promjenljiva u svakoj jednačini ličnog bola na koju možemo uticati. Mi i niko drugi.

Krenuti u susret tim lekcijama koje nam dolaze je lako.
Pravac iz koga dolaze je pravac naše radosti.

Radost.

Radost je ključ.
Ovu istinu sam prvo čula, pa se uvjerila mnogo puta u nju i na kraju je prihvatila kao svoju.
Sada znam.
Slijedeći put radosti, slijedim put koji vodi prema meni samoj.
A putevi promjene su tako nepredvidivi.

Ima već nekoliko godina kako silno želim da naučim da plešem kubansku salsu. Ali ono, baš, baš…to želim. Pomisao da plešem salsu budi u meni osjećaj velike radosti.

Prije dvije godine, krenem ja da slijedim svoju želju. Raspitam se malo, nađem jedan klub, pošaljem poruku. Pitam.
“Zakasnili ste”, kažu. “Plešemo već dva mjeseca, teško da nas ne možete sada stići.”
Eh, ne znate vi kolika je moja želja i kako bi vas nas dvije brzo sustigle.

Ali, dooobro. Valjda ima još neki klub u kom se pleše salsa…? E, pa, nema. Bar ga ja nisam našla.

Dooobro.
Vrijeme ima jednu osobinu.
Brzo prolazi.
A godina tek treptaj. (Sreća, ta prolaznost je u suštini jedna velika iluzija, ali to je neka sasvim druga priča.)
I tako, eto opet septembra. Upišem, krenemo, korak ovaj, korak onaj, ide nam dosta dobro. Ali grupa se polako osipa…kraj oktobra i osula se skroz.

Dooobro. Šta sad? Poneka salsa zabava u nekom klubu i to je to. Nešto nije u redu. Ja VIDIM sebe kako plešem. Tačno VIDIM. Osjetim. Jedan, dva tri, tep, pet, šest, sedam, tep… Stvarno, ne šalim se. Eto toliko sam je željela. Pa gdje je ta salsa u mom životu? Spremna sam!

I tako…Još jedan treptaj, još jedna godina iza nas. I evo opet septembra. I evo novog poziva na salsu. Tooooo!

Ali zašto vam sve ovo pišem?
Da dočaram kolika je moja želja bila.
Koliko sam se silno radovala. U dane kad imam trening, moj jutarnji osmjeh je širi od uobičajenog.
Radujem se, radujem se, radujem se, ali baš.

Idem na treninge, plešemo, učimo te korake. I baš nam ide. Brzo napredujemo. Krećemo polako s vježbama vođenja u paru.

I tres!

“Prepusti se da te vode”, rekoše mi.
Čekaj…šta?!
Ma daj!
Ma, daj, stvarno!
Ja da se prepustim, da MENE neko vodi?
Šalite se, zar ne?
I to da me vode ovi dječaci, koje sam sve do jednog mogla roditi, uključujući i samog trenera.
Mora da se šalite.
Tri godine se radujem ovome kao malo dijete, da bi se sad pretvorilo u još jednu životnu lekciju?!
I to da me udari odmah tamo gdje sam najslabija: prepuštanje.
Ma daj, hajde da se vratimo na korake. Solo, pred ogledalom mi tako dobro ide!
Nisam došla ovdje da radim na sebi. Došla sam da plešem, da se zabavljam, da uživam.
Da se radujem.
Došla sam…
…jer sam se radovala.
Pa da. Radovala sam se salsi i ona me dovela tamo gdje trebam biti. Dovela me da naučim ono što moram da naučim. Ono bez čega mi nema dalje. Dovela me na čas prepuštanja.
Jer, na kraju krajeva, ima li veće radosti od prevazilaženja same sebe. Svojih umišljenih ograničenja, svojih strahova?

Život stvarno šalje sve što nam treba.
Jer vrijeme je, zaista, za mene je stvarno krajnje vrijeme da se s povjerenjem prepustim…tom Životu koji zna šta mi treba. Koji zna kako. Koji me voli. Koji me prigrlio i ne pušta. Koji se odvija ispred mene i kroz mene na najbolji i najuzvišeniji način, za moje najbolje i najviše dobro. Osjećam ga kako struji kroz mene, do posljednje moje čestice. Pa dokle se mislim opirati i praviti se da ga ne primjećujem? Da ja znam bolje. Bolje od Njega.

Hoću. Naučiću. Naći ću načina. Prepustiću mu se. Želim to. Evo, još samo malo, žmirim, opuštam se, prepuštam, zaista…

Paf!

“Priđi bliže, gdje bježiš!”

Ma, daj!
Trebalo bi se uvesti jedno pravilo.
Jedna radost – jedna lekcija!
Ovo je već previše za mene.
Kako misliš sad, priđi!?
Pa ja da sam htjela da priđem i da mi priđu, išla bih na argentinski tango, ne bih na salsu došla!
Znala sam ja da toliko radovanje neće na dobro izaći!!!

I evo ga. Sustiglo me.
Bliskost. Nepremostiva prepreka u životu, broj dva.
Ne, ne, ne….
Ja ne prilazim. Ja sam ta koja bježi, glavom bez obzira kad meni priđu.
Šta sad da radim?
Salsa ili bijeg? Opet bijeg?
O, Bože, ima li kraja ovome?

Jasno vam je, salsu sam izabrala, ipak!
A za malo da odustanem, stvarno.
Ali koja je svrha?

Sve dok ne izađem iz začaranog kruga kontole, straha od prepuštanja, straha od bliskosti, koji vodi u samoću, koja onda prouzrokuje još gori strah od usamljenosti…život će slati nove i nove lekcije. Jer bez ovoga nema dalje.

Zasto da ne savladavam neophodno onda kroz ove koje me toliko raduju?

Cuban salsa, here I come.
Life, here I come!

I izaći će na dobro. Jer je dobro. Sve je već dobro.

Ovaj svijet je kao velika dvorana puna ogledala.
Biram da se ogledam od sada u onima sa sjajnim očima, srcem koje kuca  i dušom koja se osmjehuje.
Bez straha. Bez bjega. Prepuštajući se.

Ova staklena, glatka,  hladna, koja ne mogu za ruku da te uhvate i pridrže kada padaš…
Pa dobro, tek toliko da se sebi osmjehnem ujutro i u oči se pogledam.

 

Ako ovo preživim, probaću i onu igricu dječiju.
Valjda će se naći neko dovoljno odvažan da me prihvati prije nego tresnem o pod?

 

 

 

 

 

 

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

    1. Povjeruj, povjeruj, brže ćeš promijeniti nešto!
      Ogledala, ogledala, svuda oko nas.
      Hvala ti.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *