Hvala. Volim te.

Facebookgoogle_plus

vrbas

U maju ove godine sam napisala mojim prijateljicama:

“Hvala Univerzumu što mi je pružio šansu da živim sada, ovdje, kao JA, koju je moja duša izabrala.
Hvala sto Najmlađi ima trening karatea subotom ujutro, pa ovih divnih sat vremena uživam kraj Vrbasa.
Hvala što imam pare za kafu.
Hvala menadžeru Buka na ovom predivom mjestu.
Hvala Vranici sto je iznjedrila Vrbas koji volim do suza.
Hvala Rimljanima i svima ostalima koji su učinili da postoji Castra, ovaj divni grad pored Vrbasa.
Hvala na ovim vrbama sto šume pored njega.
Hvala što imam vas s kojima mogu podijeliti ove zahvalnosti.
Hvala na sluhu, pa čujem ovaj huk.
Hvala na vidu koji opaža ovu ljepotu.
Hvala srcu otvorenom za nju.
Hvala povjetarcu koji upotunjuje ugodjaj.
Hvala za jogu, pa sjedim uspravno u stolici i nista me ne boli.
Hvala Sony-ju koji je napravio telefon koji može ovako divne slike da napravi.
Hvala Internetu što postoji, pa vam mogu ovo odmah poslati.
Hvala mtelu za mobilni prenos podataka.
Hvala Silenteu za predivnu pjesmu Neobranjivo kojom sam počela dan i pjevušim je čitavo jutro.
Hvala Poretku ljubavi. Hvala Lujzi Hej. Hvala Dalkeu. Hvala Hiksima. Hvala Shakti Gavejn.
Hvala Korneiji.
Hvala mom učitelju joge i homeopati koga volim. Volim i volim.
Hvala mom srcu što se otvara.
Hvala mojoj glavi i mom egu sto su spremni da se povuku. Ponekad.
Hvala na saznanju o sveopštem jedinstvu. Koje sam JA.
Hvala. Hvala. Hvala.
Za ljubav.”

Od malena su me učili tim nekim lijepim riječima. I vas, pretpostavljam.

HVALA je bila jedna od njih.

Hvala vam. Hvala lijepo. Hvala. Hvala. Molim i drugi put.

Ali, da li su me naučili zahvalnosti? To baš nisam sigurna.

Nekako, zahvalnost kao da i nije baš bila dio naše kulture, našeg naslijeđa.

Oko sebe sam više mogla da čujem i naučim nezahvalnost. Kroz žaljenje, kukanje, zavist…kroz nedostajanje ovoga ili onoga.

Prvi put sam razmišljala o ovome kada sam krenula na časove joge. Razmišljala jesam, ali pojmila nisam. Bar ne do kraja. Ali sjeme je bilo posijano i počela je da klija klica saznanja da postoji jedan drugačiji pogled na svijet.

Ako me sada pitate, zahvalnost je prečica do sreće.

Ali između tog mog „prvi put“ i „sada“ dosta je vode proteklo Vrbasom i dosta promjena se desilo u mojoj glavi i mom srcu.

Sjećam se tačno kad sam prvi put ozbiljno razmislila o pojmu zahvalnosti. Bilo je to kada sam pročitala knjigu „Nulte granice“ – Joe Vitale i Ihaleakala Hew Len, Phd. To je jedna baš čudna knjiga. To je prva riječ koja mi pada na pamet. Knjiga objašnjava drevni havajski metod  „Ho’oponopono kao  proces otpuštanja toksičnih energija unutar nas samih kako bismo dozvolili utjecaj Božanskoga kroz misli, riječi, postupke i djela. Doslovno prevedeno Ho’o znači uzrok, a ponopono“znači: savršenstvo.” (http://www.freedomtek.org/huna/hooponopono.php). Najjednostavnije rečeno, to su u stvari četiri rečenice koje se stalno ponavljaju, upućene Božanstvu. Volim te. Žao mi je. Molim te oprosti mi. Hvala ti. Meni se to u tom momentu učinilo malo pretjerano – čudno.  Ponavljaš sve to i sve će biti u redu. Vjerovala sam da knjiga i nije bila za mene, da mi je došla greškom. Slučajno.

Slučajno?  Kao da tako nešto postoji.

Knjiga jeste bila za mene. Kao i svaka uostalom koja se nađe na mom putu. Ali ne zbog Ho’oponopono-a. Već zbog shvatanja zahvalnosti na novi način. Jer  jedno je sigurno, da postoji zahvalnost, ona istinska, sveobuhvatna, prvi put sam shvatila čitajući ovu knjigu. Zahvalnost kao molitva. Zahvalnost kao filozofija. Zahvalnost kao način razmišljanja. Kao način života. Hvala.

Sve što je dolazilo poslije je nekako lakše ostavljalo traga i učinilo da od prvobitnog saznanja, dođem do razumijevanja i „primjene“.

Kako primjene, pitate se? Pa, da. I ja sam se pitala. Čitala sam i o tome dosta, ali nekako mi nije „dolazilo“. A, onda, sjećam se, sjedila sam sa dvije vrlo drage prijateljice , razgovarale smo do nekog doba noći u jednom lokalu u gradu koji ima tu jednu opuštenu, ljudsku atmosferu. Tu nema potrebe ni za glumatanjem, ni za nadvikivanjem. Onako, sjediš i razgovaraš. Pričale smo o svemu i svačemu. I onda moja prijateljica krene da nabraja na čemu se ona sve to zahvaljuje ujutro kad ustane. Na spisku se, pored nekih ključnih, životnih stvari, nađoše i sitnice neke. O kojima ja do tada nisam razmišljala kao o nečemu vrijednom moje zahvalnosti. Na primjer: „Hvala što imam kupatilo sa toplom vodom. Hvala za ovu predivnu, mirisnu kupku, koju sam mogla sebi da priuštim“. E, to je bilo to. Što se mene tiče. Zahvalnost je doprla do mene. Slaba sam na kupke. U mislima me preplavio miris svježine jutarnjeg tuširanja, sa blagim notama manga, breskve i shea putera,  a moju dušu je preplavio osjećaj zahvalnosti. Hvala za takve prijateljice. Hvala za ovaj razgovor. Hvala za ovaj uvid. Hvala za promjenu. Hvala za hvala.

Kao što rekoh, mnogo vode je proteklo Vrbasom od tada, mnogo toga sam još pročitala, razgovarala s ljudima, dopisivala se, išla na radionice, razmišljala, radila jogu…

Vremenom sam prihvatila i neke rituale koji mi mnogo znače. Sjednem tako ujutro rano ili pred spavanje ili bilo kada kad uhvatim minut dva vremena, a posebno ako osjetim neku tjeskobu ili nervozu i zahvaljujem se. U mislima. Ili naglas. Pišem zahvalnosti u dnevnik. Zahvaljujem se ljudima koji mi dođu u život. Zahvaljujem se na životu. Zahvaljujem se. Zahvaljujem se.

I vrlo brzo me preplavi osjećaj sreće. Osjećaj da će sve biti dobro. Osjećaj da je sve već dobro. Objašnjenje za ovo, ako vam baš treba, leži u tome što fokus sa onoga što nemate ili što vam smeta, prebacujete na ono što imate i što vas čini sretnim. I ne samo da se tako osjećate bolje trenutno. Nego počnete i da privlačite u svoj život još više toga dobrog.

Ako odlučite da probate, može se desiti da vam u početku to sve bude čudno. Nekakav osjećaj krivice možda što sad tu sjedite i gubite vrijeme pišući neke tamo zahvalnosti, dok vas čeka toliko mnogo obaveza, jako važnih,  pri tome. Činiće vam se, možda, kao da je zahvalnost sama po sebi neka izdvojena aktivnost, koja nema nikakve veze s vašim stvarnim životom. Ipak, ustrajte i svjedočićete magiji koja se dešava. U vama.

Osjetićete vremenom kako taj osjećaj zahvalnosti nije više izdvojena, posebna stavka na listi stvari koje radite. Ona postaje dio vas i daje smisao svemu drugom što radite. Doći ćete do toga da postanete zahvalni i za loše stvari koje vam se dešavaju. Zahvalnost jer ste iz njih nešto naučili. Zahvalnost kada ne dobijete ono što ste htjeli, jer poslije shvatite da to nije ni bilo dobro za vas ili vam je došlo nešto još bolje. Čak i ako mislite da ništa nema smisla, ništa vam ne ide od ruke, nesretni ste, nezadovoljni, depresivni. I tada.

Posebno tada. Zahvalite se. Za život. Za šansu. Zahvalite se što čitate ovo. To znači da vidite, da znate da čitate, da imate pristup internetu, da imate računar ili telefon.

Zahvalnost, zahvalnost, zahvalnost…

Hvala vama koji ste ovo pročitali.

Hvala vama koji imate otvoreno srce da prihvatite moju zahvalnost.

Hvala mom Najmlađem što se sjetio da traži doručak tek kada sam pri kraju s pisanjem.

Hvala mojoj mački koja je odustala od hodanja po tastaturi i što mirno spava na krevetu iza mene.

Hvala na ovom osjećaju povezanosti i jedinstva.

Hvala na ljubavi.

Hvala. Volim te.

 

(Knjiga: „Nulte granice“ – Joe Vitale i Ihaleakala Hew Len Phd.

Pjesma: “Neobranjivo” – Silente https://youtu.be/xCdlIFA3Uxc)

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Predivno. Svaka cast Ljiljana. Prije par mjeseci jedna uspjesna zena u basti hotela Moskva, dok sam boravila u Beogradu nekim drugim povodom, rekla mi je da postoje trenuci za zahvalnost. Poznavala sam je samo par sati a promijenila mi je nacin razmisljanja zauvijek. Hvala joj. Hvala i tebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *