Hvala. Volim te.

Facebookgoogle_plus

vrbas

U maju ove godine sam napisala mojim prijateljicama:

“Hvala Univerzumu što mi je pružio šansu da živim sada, ovdje, kao JA, koju je moja duša izabrala.
Hvala sto Najmlađi ima trening karatea subotom ujutro, pa ovih divnih sat vremena uživam kraj Vrbasa.
Hvala što imam pare za kafu.
Hvala menadžeru Buka na ovom predivom mjestu.
Hvala Vranici sto je iznjedrila Vrbas koji volim do suza.
Hvala Rimljanima i svima ostalima koji su učinili da postoji Castra, ovaj divni grad pored Vrbasa.
Hvala na ovim vrbama sto šume pored njega.
Hvala što imam vas s kojima mogu podijeliti ove zahvalnosti.
Hvala na sluhu, pa čujem ovaj huk.
Hvala na vidu koji opaža ovu ljepotu.
Hvala srcu otvorenom za nju.
Hvala povjetarcu koji upotpunjuje ugodjaj.
Hvala za jogu, pa sjedim uspravno u stolici i nista me ne boli.
Hvala Sony-ju koji je napravio telefon koji može ovako divne slike da napravi.
Hvala Internetu što postoji, pa vam mogu ovo odmah poslati.
Hvala mtelu za mobilni prenos podataka.
Hvala Silenteu za predivnu pjesmu Neobranjivo kojom sam počela dan i pjevušim je čitavo jutro.
Hvala Poretku ljubavi. Hvala Lujzi Hej. Hvala Dalkeu. Hvala Hiksima. Hvala Shakti Gavejn.
Hvala Korneiji.
Hvala mom učitelju joge i homeopati koga volim. Volim i volim.
Hvala mom srcu što se otvara.
Hvala mojoj glavi i mom egu sto su spremni da se povuku. Ponekad.
Hvala na saznanju o sveopštem jedinstvu. Koje sam JA.
Hvala. Hvala. Hvala.
Za ljubav.”

Od malena su me učili tim nekim lijepim riječima. I vas, pretpostavljam.

HVALA je bila jedna od njih.

Hvala vam. Hvala lijepo. Hvala. Hvala. Molim i drugi put.

Ali, da li su me naučili zahvalnosti? To baš nisam sigurna.

Nekako, zahvalnost kao da i nije baš bila dio naše kulture, našeg naslijeđa.

Oko sebe sam više mogla da čujem i naučim nezahvalnost. Kroz žaljenje, kukanje, trač, zavist…kroz nedostajanje ovoga ili onoga.

Nisam shvatala, nisu me naučili suštinskoj zahvalnosti.

Ako me sada pitate, zahvalnost je prečica do sreće.

I hvala na ovoj promjeni.

Promjena ima svoj put, svoj tok, svoje korake. Prvo osjetite da nesto nije u redu. Pa to negirate. Pa onda prihvatite. E, onda bi ste nešto da promijenite. I stvari krenu da vam dolaze, prizvane vašom željom. Pa učite, pitate, čitate, slušate. Promjena se polako uvlači u svaku vašu poru. Uvidi se nižu jedan za drugim. Saživite se sa novim stanovištem, pogledom, osjećajem. I onda, neprimjetno počnete da postojite sa promjenom koja to više nije. Sada ste to vi. Novi. Promijenjeni.

Nova Ja kojoj je zahvalnost molitva. Zahvalnost način razmišljanja. Način života. Hvala.

Vremenom sam prihvatila i neke rituale koji mi mnogo znače. Sjednem tako ujutro rano ili pred spavanje ili bilo kada kad uhvatim minut dva vremena, a posebno ako osjetim neku tjeskobu ili nervozu i zahvaljujem se. U mislima. Ili naglas. Pišem zahvalnosti u dnevnik. Zahvaljujem se ljudima koji mi dođu u život. Zahvaljujem se na životu. Zahvaljujem se. Zahvaljujem se.

I vrlo brzo me preplavi osjećaj sreće. Osjećaj da će sve biti dobro. Osjećaj da je sve već dobro. Objašnjenje za ovo, ako vam baš treba, leži u tome što fokus sa onoga što nemate ili što vam smeta, prebacujete na ono što imate i što vas čini sretnim. I ne samo da se tako osjećate bolje trenutno. Nego počnete i da privlačite u svoj život još više toga dobrog.

Ako odlučite da probate, može se desiti da vam u početku to sve bude čudno. Nekakav osjećaj krivice možda što sad tu sjedite i gubite vrijeme pišući neke tamo zahvalnosti, dok vas čeka toliko mnogo obaveza, jako važnih,  pri tome. Činiće vam se, možda, kao da je zahvalnost sama po sebi neka izdvojena aktivnost, koja nema nikakve veze s vašim stvarnim životom. Ipak, ustrajte i svjedočićete magiji koja se dešava. U vama.

Osjetićete vremenom kako taj osjećaj zahvalnosti nije više izdvojena, posebna stavka na listi stvari koje radite. Ona postaje dio vas i daje smisao svemu drugom što radite. Doći ćete do toga da postanete zahvalni i za loše stvari koje vam se dešavaju. Zahvalnost jer ste iz njih nešto naučili. Zahvalnost kada ne dobijete ono što ste htjeli, jer poslije shvatite da to nije ni bilo dobro za vas ili vam je došlo nešto još bolje. Čak i ako mislite da ništa nema smisla, ništa vam ne ide od ruke, nesretni ste, nezadovoljni, depresivni. I tada.

Posebno tada. Zahvalite se. Za život. Za šansu. Zahvalite se što čitate ovo. To znači da vidite, da znate da čitate, da imate pristup internetu, da imate računar ili telefon.

Zahvalnost, zahvalnost, zahvalnost…

Hvala vama koji ste ovo pročitali.

Hvala vama koji imate otvoreno srce da prihvatite moju zahvalnost.

Hvala mom Najmlađem što se sjetio da traži doručak tek kada sam pri kraju s pisanjem.

Hvala mojoj mački koja je odustala od hodanja po tastaturi i što mirno spava na krevetu iza mene.

Hvala na ovom osjećaju povezanosti i jedinstva.

Hvala na ljubavi.

Hvala. Volim te.

 

(Pjesma: “Neobranjivo” – Silente https://youtu.be/xCdlIFA3Uxc)

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Predivno. Svaka cast Ljiljana. Prije par mjeseci jedna uspjesna zena u basti hotela Moskva, dok sam boravila u Beogradu nekim drugim povodom, rekla mi je da postoje trenuci za zahvalnost. Poznavala sam je samo par sati a promijenila mi je nacin razmisljanja zauvijek. Hvala joj. Hvala i tebi.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *