Hodati u obliku srca! Wow!

Facebookgoogle_plus

16388920_10211713031042783_1254706954_o

Imala sam taj jedan izazov koji sam sebi ranije postavila.
Da objavim jednu fotografiju dnevno na ovom blogu.
Pretenciozno, zar ne?

Kao i svi moji izazovi. Uvijek zamislim i isplaniram više nego što mogu da postignem.
I onda samoj sebi ne ispunim očekivanja.
I onda se ljutim. Na samu sebe.
I to je kao neki začarani krug. Iz koga se teško izlazi. Dok ne osvjestiš šta samoj sebi radiš…

A ako ne osvjestiš…e, onda te osvjeste.
Ljudi. Prilike. Bolest…lekcije zlata vrijedne.
Ove lekcije uvijek dolaze upakovane u neke okolnosti koje nam se ne sviđaju.
Da bi smo obratili pažnju. Da bi smo promijenili nešto u svom pristupu.
Jer, realno, ko bi mijenjao bilo šta kada mu je sve potaman, kada su mu očekivanja ispunjena? Ne znam za vas, ali ja sigurno ne bih.
Mora postojati nešto što nam se ne sviđa.
Mora prvo da nam ne bude dobro, da bi smo shatili da je sve VEĆ JESTE dobro.
Poligon za lični rast je opremljen moćnim spravama za vježbanje.
Recimo,
nezgodnim situacijama,
nepogodnim okolnostima,
neispunjenim očekivanjima,
bolovima,
razočarenjima,
ljudima koji nam se ne sviđaju.
I sve to dolazi nama, jer smo mi prizvali,
Jer smo kreirali.
Jer tako treba.
Nama.
Da bi smo rasli. Jer smo sklopili dogovor sami sa sobom.
Još na iskonu.

Dogovor da ćemo svakog dana postajati bolja verzija sebe.
Da ćemo svakog dana svoga postojanja koračati ka Sebi, ka svojoj suštini.
I da ćemo u poligon svog života dozivati okolnosti koje će biti moćne, teške i oštre. Razočaravajuće.

Kako bi smo njima mogli da trgamo sa sebe slojeve i slojeve svega što nismo Mi. Svega što nije suština našeg  Bića.
Strahove.
Negativna, ograničavajuća uvjerenja.
Ljutnju.
Gorčinu.
Nervozu.
Bolest.
Bol.
Razočarenje u sebe i druge ljude.

Sve to samo da bi smo shatili da smo skrenuli s Puta.

U neprisutnost.

Da bi smo se sjetili svoga srca. Koje nepogrešivo zna Put kojim trebamo koračati.
Koje zna da sve to čemu svjedočimo, nije ništa drugo nego odraz nas samih.

Ja sam,recimo, u svoj poligon nedavno donijela bol.
Toliko oštar i moćan, da je jedina opcija je bila da zastanem. Da ne srljam više.
Nisam odmah prihvatila lekciju.
Prvo sam negirala. Proći će. Samo od sebe. Ma da, malo sutra. Neće proći, mila. Ne ovaj put. Ne više  negiranjem.

Sad ćeš morati stati.
I poslušati Sebe.
Poslušati svoje Srce.

I zastala sam.
I čekala znak.
I srce me povelo da čitam.
Sebe.

I tako sam došla do ovog teksta.
I nešto je kliknulo u meni.
Ucrtala se jedna linija u mapi moje Duše.
Linija koja predstavlja mjeru.

Granicu.

Između očekivanja i odgovornosti.
Djelovanja i prepuštanja.
Planiraja i vjere.
Uzimanja i davanja.
Discipline i slobode.
Pomaganja i primanja pomoći.
Ponuđenog i traženog.
Snage i nemoći.
Suza i smijeha.
Pozitivnog i negativnog.
Muškog i ženskog.
Želje i odolijveanja.
Rađanja i umiranja.
Sumraka i svitanja.
Dana i noći.

Granicu.
Voljenu i dugo traženu granicu.
U obliku Srca koje sve zna.

Evo te moje stare, a nove priče od koje sam se sva naježila.

“U kancelariji sam, s prijateljicom i naših četvoro (od ukupno šestoro) djece, uzrasta od 1 do 8 godina. Razgledamo novi prostor koji još uvijek uređujemo. Pričamo o planovima za budućnost. Djeca se pitaju kako bi se oni tu sve mogli igrati i kako je to divno što neka mama ima posao na koji djeca uvijek mogu doći.

Odjednom:

“Mama, mama, vidi, srce u snijegu”, govori najstarija djevojčica.
Svi prilazimo prozoru. 
I gledamo.
Predivno, veliko, crveno srce iscrtano u snijegu.
Kreće razgovor, vrlo ozbiljan. O korištenoj tehnici pri ucrtavanju srca u snijeg.
“Ja mislim, da su neki sprej koristili.”
“Podignite i mene, da i ja vidim…a, ha! Ja mislim da su hodali tako….i neki prah posipali.”
“E…a….” i beba ima svoj stav.
“Ja mislim, IPAK…”
Svi zastajemo i slušamo.
Osjeća se da bi ovo mogao biti konačan sud:

“…da su stajali čizmama u neku boju i onda tako HODALI U OBLIKU SRCA i ugazili ga u snijegu!”

OMG!!!

I ja bih da hodam u obliku srca.
Svaki dan, cijeli dan.
Samo, ne želim da ga “ugazim”.

Mora da postoji način da ovo postignem.” (29. januara 2017.)

 

Postoji. Zaista postoji.

 

Facebookgoogle_plus

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *