Dan za reći HVALA

Facebookgoogle_plus
Početak godine. Vrijeme za postavljanje ciljeva.
A ja sam baš dala svojoj mašti na volju. Kao da će 2018-ta godina trajati bar 5 godina!
Toliko imam želja i planova da nisam mogla još ni da počnem sastavljati ciljeve, onako pravo.
Više sam zastala u nekoj brainstorming fazi. Kao, daj da bacim na papir šta ja to SVE želim i planiram ove godine, pa ću onda srediti to malo. Formulisati. Uobličiti u neki…funkcionalan akcioni plan. A-ha!
Ljudi moji, da vam kažem. To su pune dve A4 strane! Od sitnica nekih, do toliko krupnih poduhvata, da kad bih sad počela da radim na samo jednom od njih, mogla bih po čitave dane samo tome da se posvetim tokom godine! I pitanje je da li bih postigla!
Nikakvo “srediti malo” tu ne pomaže!
Jedno veliko samopreispitivanje je tu potrebno.
Preispitivanje svojih kapaciteta.

Ali, ne! Ne zastajem ja. Ništa se ne preispitujem. Dodajem i dalje, dodajem. Guram naprijed. Result oriented, as always! Ideja, inicijativa, akcija. Daj sad, daj sve! Hoću, želim, mogu! Ah……

“E, evo je opet. Hajde da preduzmemo nešto…”, kaže moj mozak ostatku tima.
“Pa šta ćemo?” , pita srce. Vidi ni njega ne slušam baš ovih dana.
“Ma, znam ja dosta o tim nervima. Usko sarađujemo. Ja ću to rještiti.”
Tres!
Probudim se prije neki dan sa blagim bolom u lijevom ramenu. Ali, i dalje, ne pridajem toliko značaja tome. Proći će, mislim. Uvijek prođe. I guram dalje po svome. Punom parom, naprijed!
Prošlo je. Nekoliko dana.
Ali bol ne.
Proširio se niz lijevu ruku i pojačao do te mjere da me zablokirao potpuno. Prsti mi utrnuli.
Onesposobio za svaku aktivnost.
Osim razmišljanja.
I tako, dok primam prepisane injekcije, zbog ukliještenog nerva, već nekoliko dana, ležim, meditiram i osluškujem sebe.
Bol.
Bolest.
“Bolest je vrlo zgodan duhovni učitelj”, naučila sam tokom života, a ovu rečenicu prisvojila od Žane Polijakov.
Da vidimo, kakvu to lekciju učitelj ovaj put predaje?
I u kakvoj me situaciji zatiče?
I onda se sjetim onih planova s početka priče. Hm…
Znate li onaj osjećaj kada vam nešto … klikne?
I to najčešće bude ono nešto na šta su vam ljudi oko vas stalno ukazivali, ali vi niti čujete niti vidite. Samo po svom. To je taj jedan apsurd. Mogu vam govoriti koliko hoće, vi ne čujete. I ne shvatate. Dok niste spremni. A kada budete spremni , shvatite i da vam ne govore.
Kako se taj “klik” može prepoznati? Po promjeni u VAMA koja uslijedi. Na primjer. Boli me već danima. I smeta mi to i nervira me. I u nekom sam “Jadna sam ti ga ja” fazonu, jer mi se čini da ne prolazi, da je gore, iz dana u dan, unatoč terapiji. A onda, odjednom, sjetivši se tih ciljeva svojih, shvatim. To što sam ja naumila, moja ramena ne bi izdržala. I moje tijelo mi to poručuje. Stani. Polako. Možeš to sve postići. Samo polako, jedno po jedno. Ne srljaj, opet. Ne boj se. Ne moraš ni od čega odustati.  Ali, budi pametna ovog puta. Budi pametna!!!
I to je ta promjena. Jedina moguća. Promjena našeg POGLEDA na okolnosi. Vodi promjeni naših misli. Dalje, to povlači promjenu naših emocija, vibracije koju šaljemo u okolinu. Kojima na kraju, ipak, promijenimo i okolnosti u našu korist. Našu realnost.
Najčešče se na tom putu pojavi još poruka, vrlo očiglednih, koje se uklapaju u čitavu tu priču.
Pa tako, recimo i ova vrlo jasna smjernica, sa fotografije, na koju sam bukvalno “nagazila”.
Ili slučajno saznanje da je sutra, 11. januar,  međunarodni dan iskazivanja zahvalnosti.
111.
Brojevi me uvijek trgnu, ali baš. Oni su mi uvijek putokaz koji prvo uočim i najradije slijedim.
111.
Početak. Na početku svega novog, prvo treba zahvaliti za sve dosadašnje. To piše na ovom putokazu.
Nema “trošenja” 2018, dok se 2017-oj ne zahvalim.
Da vidim čega je tu sve bilo za mene ove, 2017 godine?
Godine koju ću zapamtiti kao godinu promjene. Ali i godine kojoj sam istovremeno shvatila da je jedino promjena stalna i da mi promjena tek predstoji, zapravo. I da joj se baš radujem.
Zahvalnost upućena 2017-oj, je zahvalnost na ljudima, prije svega.
Mnogo novih ljudi je došlo u moj život tokom 2017. Ne govorim o nekim formalnim poznanstvima.
Zaista pričam o snažnim vezama, o ljudima koji su pozitivno uticali na mene, učinili da se preispitam, da razmislim o svemu što jesam i da uvidim kako mogu postati jos bolja verzija sebe! Ljudi s kojima sam se smijala i plakala. Radovali smo se jedni drugima. Učili smo zajedno i jedni od drugih. Bili smo tu jedni za druge. Grlili. Zahvaljivali. Stvarali. Mijenjali se. Koliko sam samo puta tokom protekle godine izgovorila “Hvala što si mi došla/došau u život!” Stvarno, hvala!
Hvala na novim prijateljima!
Zatim, tu su bili moji “stari” ljudi, koji su ostali uz mene tokom ove za mene burne, 2017 godine. Ne bih mogla bez vas.
Hvala na starim prijateljima.
Hvala piscima, umjetnicima, trenerima, učiteljima! Hvala za svaku lekciju. Hvala za svaku novu perspektivu. Hvala za inspiraciju.
Hvala svima koji su mi stali na Put.
A posebno onima koji su me kritikovali, krivili me za nešto, koji su me i mrzili možda, koji su mi oduzeli neko pravo, koji su odustali od mene, koji su mi govorili da sam u krivu, oni koji su htjeli da budem nešto drugo od onoga što jesam. Koji nisu znali da me vole baš ovakvu kakva jesam. Hvala vama, posebno. Zbog vas sam se najvećom silinom vratila sebi, baš u momentu kada mi se učinilo da od nekih dijelova sebe trebam odustati, učinilo mi se da ne valjaju! Klanjam vam se do zemlje. Sada znam da su to bili udarci koje sam sama sebi zadavala. Jer mi je to trebalo. Da naučim da ne postoji “oni meni”…JA sebi. Sve sama. JA.
Hvala i za neka nova mjesta sam posjetila.
Hvala za predivne, važne nove početke.
Neke nove stvari koje sam probala u životu.
Neke meni važne trke koje sam istrčala.
Hvala što sam izlazila iz zone komfora gotovo na dnevnom nivou i tako proširivala svoje vidike i svoje granice.
Počela da slušam svoj unutrasnji glas.
Počela da govorim NE kada je ne, i DA kada je da. (OK , ovo još moram da vježbam).
Trudila se da budem autentična.
Naučila da samo…budem.
Učila da volim sebe.
Shvatila da sam dovoljna.
I savršena.
Baš ovakva kakva jesam.
Čini se sada, kao da je i 2017. trajal više od godinu dana?
Hvala joj što je toliko toga divnog primila u sebe.
Mislim da sam sada spremna za 2018.
Postavljanje ciljeva i planiranje će sada biti mnogo lakše.
I ako budu pretenciozni. Neka.
I to sam ja!
Mislite li, zaista, da ovom svijetu ne trebaju i baš ovakve?
Hvala i na tome.
Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Hvala! Što jesi to što jesi….što napišeš to što treba! Uvijek je trenutak za hvala, ako učiš i ideš dalje da budeš bolji!hvala!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *