„Čekam te na starom mjestu, tamo gdje ljubav počinje“

Facebookgoogle_plus
Fotografija: Dalibor Beric, Preuzeta sa FB grupe “Foto djir Banja Lukom” https://www.facebook.com/groups/1504027266541334/

Ovako sam nedavno napisala svojim prijateljicama:

“Negdje sam pročitala da je još jedan od načina da više volimo sebe, taj da sredimo kuhinju uveče, kako bi nas ujutro došekao taj red i mir. Zvuči malo  banalno, ali jutros mi to baš ima smisla. Ja sam to sinoć još malo proširila,  pa sam, osim sređivanja kuhinje, obrisala i podove po kući, spremila spavaću sobu nakon što sam završila sa bacanjem, bacanjem i bacanjem nepotrebnih stvari (pisala sam ranije o ovome u tekstu Sada znam kako se to zove…). “Wow, koliko prostora”, reče On. Ja sam u tim riječima zapravo čula: ” Wow, koliko svježe, pozitivne energije.”. Jutros ustala, nahranila mačku, koja se već počela motati oko nogu kad nasluti da se o hrani radi. Ušla sam u tu sređenu, blistavu kuhinju, spremila sebi kafu, Njemu čaj. Dnevna soba okrenuta sjevero-istočno, jedna balkonska vrata na sjever, otvorena čitavu noć, prozračilo se, baš. Jutros fini, jutarnji lahor pirka po mojim bosim nogama i golim ramenima. Vjetar donosi miris predgrađa, miris svježine iz obližnih voćnjaka. Cvrkut raznoraznih ptica dopire do nas. Mačka izlazi malo na balkončić. Ja se malo brinula da li će skočiti. Tako je slatka! Sjedi na balkonu i pomno prati sve što se dešava u ulici. Nakon jutarnje kafe i čaja, On je otišao na posao, ja se istuširala, promislila oko ručka i sjela da radim. I kako još može bolje?”

Da, još jedan od načina. Načina kako voljeti sebe.

Mislite li da je ova ljepota, ovo uživanje u sitnim stvarima, ovo postojanje u sadašnjem trenutku, ovo prepuštanje, ova ljubav prema sebi i svom životu oduvijek bila dio mene? Mislite li?

Nije, odmah da vam kažem.

I mislite li da sam oduvijek imala prijateljice kojima bih mogla ovako da pišem i da to njima bude drago da čitaju?

Nisam, i to da vam kažem.

JA koja sam ovo napisala sam jedna nova JA. Ja koja je naučila da voli sebe.

Ta ljubav prema sebi je ono o čemu želim da pišem danas.

U jednoj od knjiga Ekarta Tola sam pročitala da kada shvatite da niste prisutni u sadašnjem trenutku, vi već postajete prisutni. To je tako divno i ohrabrujuće. Jer taj neko ko je postao svjestan svog neprisustva, e, to ste vi. A ono neprisustvo, žurba, nervoza, kajanje zbog prošlosti, strah od budućnosti, to su bile vaše neosvješćenje misli, vaša zapletenost u nepostojanje. Jer postojimo sada. Jedino sada. Sve drugo je iluzija. Nepostojanje. I  zaista,  čim shvatimo da je sadašnji trenutak sve što imamo na raspolaganju, mi automatski postajemo prisutni u svom životu. Mi počnemo da postojimo.

Slično je i sa ljubavlju prema sebi.. Onaj momenta kada osjetite i shvatite da ne volite sebe,  je momenat kada ste već počeli da se volite. Zar to nije divno? Mada je tek tada mnogo rada pred vama. Ali, najteže ste uradili. Shvatili ste da ste živjeli život bez ljubavi prema sebi. Usljed toga ste radili mnogo toga suprotno svom interesu. Niste vodili računa o zdravlju, nepravilno ste se hranili, možda ste se i ozbiljno razboljeli i doveli svoj život u pitanje?  Bili ste u lošim vezama i brakovima, dozvoljavali ste da vam drugi ljudi određuju kako ćete živjeti. Bili ste vođeni mišljenjem drugih, a ne vlastitim mišljenjem, osjećajem, intuicijom. Stavljali ste interese drugih ispred svojih ličnih interesa. Bili ste nervozni. Bili ste užurbani. Uplašeni. Nezadovoljni svojim izgledom. Nezadovoljni poslom koji ste radili, platom i radnim kolegama. Strogi prema sebi. Osuđivali ste se za svaku sitnicu. Ljuti na sebe i svijet oko sebe. Gubili ste vrijeme na stvari koje vas ne interesuju, na ljude koji vas zamaraju, samo zato što niste znali reći NE? Dopunite sami. Ja to sebi sve spakujem u jednu rečenicu – Živjela sam neautentično. Kao da sam proživjela jedan dio života nepostojeći zapravo. Nešto je nedostajalo. Nedostajala sam ja.

Naravno, ne dešava se tako velika promjena preko noći. Ali i najveće putovanje počinje prvim korakom. Korakom koji sam učinila iz ljubavi prema sebi, a da toga tada nisam ni bila svjesna. Korakom koji znači: „Želim da promijenim nešto. Šta sad?“

Kažem da tada još uvijek nisam razumjela da ovo radim iz ljubavi prema sebi. Nju sam tek kasnije prepoznala. Ne. Ovaj prvi korak se najčešće pravi u neznanju, na nekoj životnoj prekretnici.  Neki događaj vas osvijesti. Na primjer, ja sam se razboljela. Bilo je to prije četiri godine. Sada sam dobro. Imala sam sreće. U moj život je ušao jedan od mojih učitelja. Abdominalni hirurg. Prvo mi je spasio život, a onda je obavio sa mnom  jedan tako osvješćujući razgovor, da sam već tada znala da više ništa u mom životu neće biti isto. Umjesto da su me s “nogama naprijed” iznijeli u mrtvačnicu, ja sam na tim istim nogama, došla iz bolnice kući. Osjećala sam se kao ponovo rođena. Pružena mi je nova šansa.

I ja sam je iskoristila.

Izašla sam na crtu i srela se sa samom sobom na mjestu gdje ljubav počinje.

Od tog trenutka sam počela da učim i da se mijenjam. Ispočetka stidljivo i nezgrapno. Život mi je slao ljude, stvari i događaje, koje nisam uvijek iz prve prepoznavala kao lekcije. Ali vremenom sam postajala sve bolji i bolji đak. I učila sam sa sve više i više entuzijazma. Usvajala i primijenjivala stečena znanja. Reklo bi se da će doći momenat kada ću konačno savladati sva znanja koja mi je život namijenio. Ali negdje usput sam shvatila. Ovaj put nema kraja. Nova znanja otvaraju nove vidike i spremaju nas za sljedeći krug učenja. I tako neprestano idemo putem koji je jedini moguć i jedini koji ima smisla. Putem promjene.

Znam, sada ćete pomisliti da vam nisam rekla ništa konkretno. Kako se to počne voljeti sebe? Kako se to promijeni vlastiti život? Gdje je taj put promjene, na kojoj mapi je ucrtan?

Polako, pisaću i o tome nekada. Mada, morate znati jednu stvar. Svako ima svoj put. I ne postoje dva ista puta. Ipak, postoje raskrsnice, gdje se srećemo i usmjeravamo jedni druge. Jedan dio puta možemo i da putujemo zajedno. Ipak, svako crta svoju mapu puteva. Dok hodate njima, pratite znakove koje vam život šalje. Slušajte svoj unutrašnji glas, jer odgovori su već u vama.

Počela sam pričati o ljubavi, a završih s promjenom. Ali to vam je tako. Ljubav je čudo koje preobražava sve s čim dođe u dodir.

Gledajte da to budete vi. Kažem gledajte, jer odluka je na vama.

Volite.

Ne čekajte da vam život pošalje prekretnice.

Preokrenite ga sami u svoju korist.

 

(Naslov preuzet iz pjesme „Tamo gdje ljubav počinje“, Crvena jabuka

Knjige:  “Moć sadašnjeg trenutka” i “Nova zemlja”, Eckhart Tolle)

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Da li slučajno…Ali danas pisala kako učim da osjetim trenutak u kojem sam i da uživam što jesam…druga pjesma,ne, tamo gdje ljubav počinje, mi se vrtjela po glavi cijeli dan ali isto govori o ljubavi.
    a to za kuhinju je tako tačno! Počistiti ono što ti ne treba!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *