Biti ili ne biti?

Facebookgoogle_plus

viber image

Ispričala sam jednom jednu priču.
Sad želim i da je napišem.

Bila sam na jednom uvodnom predavanju  vezanom za radionice  po metodu porodičnih konstelacija, koje pohađam već neko vrijeme.  Došla sam da pružim podršku organizatorici ovih radionica, tako što ću ljudima koji prvi put  slušaju o ovom metodu prenijeti svoje iskustvo polaznika radionica.

Počinjem priču tako što se povjerim prisutnima  da sam pri polasku na predavanje shvatila da sam negdje izgubila novčanik. Prvo pomislim, ukraden je i odmah me hvata panika, naravno.  Ostala sam bez dokumenta! Sad sve ponovo u redove, plaćanje taksi, popunjavanje formilara, slike…i sva se nekako unervozim.   Taj jedan ružan osjećaj prevarenosti, povrijeđenosti, straha…neko je ušao u moj lični prostor i uzeo nešto moje. Moja privatnost izložena kao na dlanu. Jedan baš ružan osjećaj.
Ali onda se javi neki  tračak nade. Možda pretjerujem. Razmišljajući o proteklom danu, shvatim da prilika za krađu baš i nije bilo.
Dobro, ali gdje je…čak i  ako nije ukraden, nema  ga tamo gdje treba biti – u mojoj torbi. Sad me hvata jedna nelagoda druge vrste. Treba već da krenem, jer zakasniću. A novčanik mi treba, zbog novca, ali i zbog vozačke dozvole koja je u  njemu. Pješke ne bih stigla, a da vozim bez dozvole, to je za mene neprihvatljivo. Jer nisam je greskom zaboravila, pa vozim u neznanju, nesvjesna da je nemam. Ja sada ZNAM da je nemam, a znanje stvara jednu drugu vrstu odgovornosti. Veće.

OK, gdje bi mogao biti? Jurim po stanu, zavirujem na moguća i nemoguća mjesta. Kupatilo, ormarić u hodniku, ormar s cipelama, ormari  svi, stolovi razni, trpezarijski, radni, dječiji. Kuhinja.  Terasa. Frižider  čak, nikad se ne zna.
Nema.
Sve ga kao tražim, ali onako u panici. Neprisutno.
OK, udahnem duboko.
Misli. Misli. Misli!
Novčanik sam posljednji  put imala kada sam davala sinu pare za  sladoled. Prije pola sata. Šta sam tada radila? Presvlačila se. Pogledam oko sebe. Na stolici stoji majica koja je do maločas bila na meni. Podignem je, kad tamo stoji moj novčanik.  Onaj, izgubljeni.

Jer  on za mene  stvarno jeste bio izgubljen.

Joj, baš sam se obradovala kad sam ga vidjela na toj stolici.
I onda shvatim, pa on je sve vrijeme bio tu.
Novčanik nije mijenjao mjesto. Ja sam promijenila pogled  na to šta njegovo mjesto meni znači.
U jednom momentu, to je za mene bio uzrok velike frustracije, panike, straha.
U sljedećem momentu, taj isti položaj je za mene bio uzrok velike razdraganosti  i olakšanja.

Poruka mojim slušaocima i vama čitaocima je da nas unesrećuju pojave i ljudi oko nas.
Nego naš pogled na njih.
“Happiness is inside job.”

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *