“Bez korica nema ni knjige…”

Facebookgoogle_plus

(Ako vam neko napiše pismo i u njemu napiše priču posvećenu vama, da li ta priča pripada vama ili pošiljaocu pisma? Evo jedne takve priče koju sam jednom dobila, …tuđa, a moja. Ako se desi da autor ovo pročita i zasmeta mu, neka se javi, ja ću je skloniti. Ili ako želi, napisaću njegovo ime. Do tada, ova priča je pomalo moja. )

“BEZ KORICA NEMA NI KNJIGE

Tu neobičnu knjigu kupio sam prekjučer. Kao i svakog ponedjeljka, navratio sam u knjižaru i počeo da razgledam najnovija izdanja, neometan od strane prodavačice koja je svu svoju pažnju posvetila nekoj studentici medicine. Čim sam je uzeo u ruke, ostao sam opčinjen naslovnom stranom: neko žućkasto kuče maše repom i gleda u dječaka koji, okrenut čitaocu leđima, ispisuje iznad sebe naziv knjige: “Pas u zadnji čas”. Naročito me je iznenadilo i, nekako, obradovalo kada sam vidio da se pisac zove isto kao i ja.“Moram je imati, neizostavno!”, pomislio sam. Uvjerivši se prethodno da me niko ne gleda, stavio sam knjigu u unutrašnji džep svog kaputa za kupovinu knjiga (tako ga zovem i za to koristim jer mu je džep dovoljno prostran da može da primi svaku knjigu izuzev enciklopedija, koje ionako ne čitam; i, naravno, uvijek ga nosim ponedjeljkom) i hladnokrvno krenuo prema izlazu, dajući time do znanja prodavačici da ne mora da je zamotava. Ljubazna žena je, puna razumijevanja (kao i uvijek), nastavila sa svojim poslom kao da se ništa nije dogodilo. Ali koliko je to ovoga puta bilo daleko od istine!

Čim sam stigao kući, udobno sam se smjestio i otvorio knjigu. A tada je uslijedio šok: Stranice su bile potpuno prazne! “Šta je ovo?”, nisam mogao da dođem sebi. “Kupio sam knjigu, a dobio svesku”! Osjećao sam se vrlo zbunjeno, ili, bolje reći, glupo. “Možda je trebalo da uzmem drugo, dopunjeno izdanje”, pomislio sam (tek da nešto pomislim). Zaklopio sam knjigu i ponovo pogledao korice. Ni na poleđini niti na preklopu knjige nije bilo ništa, samo najobičnije crne plastificirane korice, dok se na prednjoj strani nalazio već pomenuti dječak (tj. silueta dječaka) i kucan koji maše repom. Međutim, kada sam opet otvorio knjigu, primijetio sam da treća stranica nije prazna. Začuđen, okrenuo sam četvrti list, ali na njemu i dalje nije bilo ništa. “Šta je, tu je”, pomislio sam i počeo čitati jedinu stranicu ćudljive knjige.

Bila je to pripovijest o dvojici braće, šestogodišnjem Piku i osmogodišnjem Palinu, koji su od rane zore pa skoro do podneva sjedili na pragu ispred svoje kuće i pričali jedan drugom priče, ali i snove koje su sanjali prethodnih noći. Taman je Pik započeo neobičnu priču o Ponoćnoj Zvijezdi kada sam došao do dna stranice. Okrenuo sam list i, začudo (mada moram priznati sa sam to po malo i očekivao), priča se nastavljala.

I tako, stranica po stranica se ispisivala takoreći pred mojim očima. Više se nisam usuđivao da listam unaprijed, a ubrzo nisam ni pomišljao na to, jer sam se sasvim udubio u pripovijedanje dvojice klinaca.

Posljednju priču je ispričao Palin. Govorila je o nekoj rupi nad koju bi se ljudi nadvirivali i u nju izvikivali svoje želje, a one bi im se često i ispunjavale. Tako se jedan čovjek, osjećajući da sve više stari i gubi snagu, pobojao da će uskoro svojoj porodici postati samo teret, te je otišao do jame i poželio da sva dobra koja je za života stekao i sav ostatak svog života pokloni sinu. U tom trenutku, čovjek se okliznuo i upao u jamu i ostao dolje, mrtav, slomljena vrata. Njegov sin ga je dva dana bezuspješno tražio, a onda je otišao do rupe da je zamoli za pomoć. Vidjevši mrtvog oca na dnu rupe, mladić joj je, očajan, ponudio polovinu svog života u zamjenu za očev život. Rupa, očigledno, nije ništa davala džabe.

Završivši priču, Palin ustaje i kaže: “Hajdemo unutra. Gladam sam kao pas!”

To je i jedini put da se pas uopšte spominje u knjizi. Danas sam tek shvatio da se naslov, u stvari, odnosi na te Palinove riječi (izrečene, zaista, u posljednjem trenutku) i da nije ni u kakvoj vezi sa sadržajem knjige, već mu je jedini zadatak bio da me privuče.

Kada sam pročitao knjigu, sjetio sam se preskočenih listova i ponovo pogledao prvu stranu koja, naravno, više nije bila prazna. Na njoj je pisalo ime pisca, naziv knjige i, ispod toga, u podnaslovu:“Zbirka dječijih priča za odrasle”. Na drugoj stranici je bila posveta: “Ljilji, s ljubavlju”.

Napomena: U originalu piše “Meni, s ljubavlju”, ali sam potkupio izdavača.”

13.11.1992.

(Riječi stvarno imaju moć, sjećate li se?

Hvala, hvala, hvala. Bilo je divno imati ovakvog prijatelja.)

Facebookgoogle_plus

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *