Anđeo smrti

Facebookgoogle_plus

viber image

“Život u blizini smrti čini nas smjelim i jakim”, odgovori Kinov otac. “To je razlog što se naš narod nikada ne boji smrti. Isuviše često joj gledamo u oči i ne bojimo je se. Nije važno hoćemo li umrijeti nešto prije ili nešto kasnije. Ali živjeti smjelo, voljeti život, gledati kako je lijepo drveće, kako su divne planine, pa čak i okean, gledati svoj rad koji nam daje hranu za život – u tome smo mi Japanci sretni ljudi. Mi volimo život jer živimo u opasnosti. Mi se ne bojimo smrti jer znamo da su život i smrt nerazdvojni.”
“Šta je smrt?” upita Kino.
“Smrt je veliki prolaz”, odgovori Kinov otac. Njegovo lice uopšte nije bilo žalosno. Umjesto toga bilo je mirno i sretno.
“Prolaz?  Kuda?”  upita  opet  Kino.
Kinov se otac smješkao. “Možeš li se sjetiti kad si se rodio?”
Kino zavrti glavom: “Bio sam odveć malen.”
Kinov se otac smijao: “Oh, ja se sjećam vrlo dobro. Da samo znaš kako je bilo teško roditi se! Derao si se i vriskao.”
“Jesam li ja htio da se rodim?” upita Kino. Sve ga je to mnogo zanimalo.
“Nisi htio”, rekao mu je otac smijući se. “Htio si, naprotiv, da ostaneš tamo gdje si bio, u toploj tamnoj sobi nerođenog. Ali je došlo vrijeme da se rodiš, otvorila su se vrata života.”
“A jesam li ja znao da su to vrata života ?” upita Kino.
“Nisi o tome ništa znao i zbog toga si se i bojao”, odgovori otac. “Vidi koliko si bio glup! Mi, tvoji roditelji, očekivali smo te ovdje, mi smo te već voljeli i željeli smo da te dočekamo. I bio si veoma sretan, zar nije tako?”
“Da, sve dok nije došao veliki talas”, odgovori Kino. “Sada se opet bojim zbog smrti koju je donio veliki talas.”
“Ti se bojiš samo zato jer ne znaš ništa o smrti”, reče mu otac. “Jednog ćeš se dana čuditi zašto si se bojao, isto kao što se danas čudiš što si se bojao da se rodiš.”

 

Bolest je zgodan duhovni učitelj, pročitala sam kod  Žane Poliakov.
Ona nam pokaže jasno da  je smrt opcija u  svakom momentu.
Zar to nije  divno?
Zamislite, kako bi ste proživjeli zadnje dane, da znate da ih imate još….pet, recimo?

Da li bi ste rekli to „Volim te“?

Da li bi  ste tražili taj oproštaj?

A da  li bi ste oprostili?

Da li bi ste ipak radili to nešto što u dubini duše znate da je gubljenje vremena, da li bi ste se nervirali  zbog  nečega i dalje?

Da  li bi ste uradili  nešto što odavno želite,  a nikako to da uradite jer stalno mislite  da  vremena  ima?
Da li bi ste se svađali oko nečega i dalje , galamili na nekoga?

Da li bi  vas strah i dalje sputavao u nečemu?

Da li bi ste bar jednom, bili iskreni do kraja?

Da  li bi ste  povrijedili nekoga?

Da  li bi ste se i dalje brinuli oko toga šta će ljudi pomisliti o vama?

Da li bi ste brinuli, uopšte?

Da  li  bi ste voljeli, voljeli i voljeli?
Da li bi ste, da li bi ste, da li bi ste….?

 

Jeste li razmislili malo o ovome?
Smrt sve tako divno…poravna.
Suočavanje s ovim  je kao umiranje i vaskrsavanje još za života.

Na primjer, sada, odmah…

 

Zatvaram oči. Umrla  sam.
Otvaram oči. Vaskrsnula sam.
Šta sam ponijela sa sobom na ovu stranu života?

 

(Na ideju o inicijaciji smrti sam naišla u jednoj knjizi. Ne želim sada da navodim naslov i autora. Ne želim da vas priča o smrti osujeti u namjeri da je pročitate jednom,  kad vam dođe u ruke. Jer je to jedna predivna knjiga o buđenju i o ličnoj slobodi, a ne o umiranju. )

(Odlomak iz  knjige “Veliki  talas”, Perl Bak)

(22/365 – Jednogodišnji izazov postavljanja jedne fotografije dnevno na blog, tagovane sa #Gledam)

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

  1. Kao i priča iz svetog pisma! Osvijesti trenutak, voli,ne sikiraj se za sutra….lijepo si sve spojila da podstakneš!

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *