Sada znam kako se to zove…

Facebookgoogle_plus
Pisala sam već o ovome na svom ličnom facebook profilu. Pa zašto ponavljam ovdje?
Tada, u jesen 2015. počela sam sa bacanjem nepotrebnih stvari. Predmeta iz kuće, za početak. Kako je vrijeme odmicalo, shvatala sam kako je oslobađanje od ovog fizičkog tereta, doprinijelo oslobađanju i od nekih emocionalnih tereta. Onda su na red došli neki nezavršeni poslovi koji su me isto tako oprerećivali, a da toga nisam bila ni svjesna. Pa onda neki odnosi. I tako je to krenulo.
Kad se sada osvrnem, sa sigurnošću vam mogu reći, bacanje starih, nepotrebnih predmeta vremenom preraste u vrlo interesantnu, oslobađajući psihoterapiju. Polako ali sigurno, donekle i neprimjetno, mijenjate se. Postajete bolja verzija sebe.
I zato, za one koji nisu imali priliku da pročitaju na mom facebook profilu o tome kako je sve krenulo, ponavljam o tom iskustvu ovdje.

Tada nisam bila svjesna u šta se upuštam. Tako da sam bila zbunjena oko naslova teksta. Nisam se dala zbuniti, pa sam počela sa:

“Ne znam još ni kako bih to nazvala…”
b1df653c340f82cf60d8026bdddbb6116aa8ada60919cd71ee912971441964f3
“Da vam kažem.
Kao dio jednog većeg, šireg, opsežnijeg procesa odbacivanja nepotrebnih stvari, današnje poslijepodne sam posvetila nekim starim rokovnicima. Noteščićima. Zabilješkama. Od kada znam za sebe, uvijek nosim neki mali blokčić. Tek toliki da može u torbu da stane. A torbe se mijenjale. Prvo one mamine što sam se po kući s njima igrala. Pa došle školske. Pa srednjoškolske. Svakakve. Ruksaci. Vojne torbe. Tkane. Platnene. Za treninge. Za probe. Za muzičku. Kožne. Ozbiljne. Neozbiljne. I u njima onaj blokčič. Torbe se mijenjale, navika da se nešto zapiše – nikad.
A onda, u jednom momentu krenem da ih čuvam. Popunim ga koječim i ubacim u jednu kutiju. I tako. Čuvam. Ne pitajte me zašto. Kao mislim ima tu zapisano nešto što će mi zatrebati.
Otvorim danas tu kutiju. I kažem sebi, hajde da sad ovo fino raščistimo. Treba li meni ovo ili ne? Kakav je osjećaj držati te stare, popunjene, nepotrebne stranice. Opterećujući. I vidim jasno: to sad SVE leti u smeće. Od sad samo nove stranice čuvam. Nepopunjene. Tek iščekivanjem, ali ono nije još ispisano.
Ali, neka nostalgija ne da mira. Ma daj da ih prelistam. I tako. Listam jedan po jedan. Listam. Sjećam se. Čudim se. Svemu. Sebi. Životu.
Mnoge od vas sam našla u ovim zabilješkama. Vaše stare brojeve telefona. Vaše e-mail adrese. Rođendane. Poklone koje sam vam kupovala. Termina naših druženja. Koncerata i svirki na koje smo išli zajedno. Pozorišnih predstava.
Našla sam bezbroj spiskova za nabavku za neke žurke na kojima smo se skupljali. Rođendane koje smo slavili. Naše. Pa poslije dječije.
Spiskove pakovanja za putovanja. More. Hercegovina. Beograd. Tamo. Ovamo.
I još spiskova. Spiskovi spiskova. To do. Done. To do. Done. To do. Done.
Projekti. Poslovi. Razgovori za posao. Troškovi.
Na zadnjoj strani nekog rokovnika izdvojene neke fraze. Kako se nešto kaže na engleskom. Na primjer: Katastar – Real Estate Registry; Gruntovno- Deed Registry; Štapići za roštilj – Barbecu Chopsticks; Prema Članu 10, Stav 5, Tačka 20 Zakona….- According to the Article 10, Paragraph 5, Point 20 of the Law…I tako. Pitate se za ove štapiće? I ja.
Pisano raznim bojama.
Zapisani neki stihovi. Evo jedan. Zapisan mojom omiljenom bojom za pisanje, zelenom. Ćirilicom:
„I sad znam da je mudrije
Učiniti korak van sebe,
Nego proći kilometre i kilometrea
U svojim uspaljenim grudima.“
(Miroslav Antić,
Posmrtni marš klovnova, VI)
E, Miroslave, Miroslave, kako je to samo aktuelno ovog popodneva.
I tako. Svašta, svašta, svašta. Korpa za smeće puna i još okolo popadalo.
Nešto sam ipak ostavila. Bar do sljedećeg naleta bacanja. Evo:
• Jedna fotografija kćerkina, rađena za neki pasoš, prije nego je u školu krenula.
• Markice s nekih pisama. To čuvam za nekoga.
• Jedna moja fotografija. Isto za neki dokument rađena. Ko zna kad. Nije ni bitno. Svakako sam odlučila da trenutno izgledam bolje nego ikad. Čekaj, odlučila ili shvatila?
• Zabilješke za izradu porodičnog stabla koje se spremam već neko vrijeme da završim i sašuvam djeci.
• I mnogo recepata. Nešto sam jela dobro kod nekoga od vas i vi mi lijepo izdiktirali recept. Jelenina domaća Vegeta. Elina rođendanska torta. Pita od jabuka s prhkim tjestom od strine Jadranke. Voćni jogurt baka Goga. Mlađenkina Lovačka salata. Hren salata. Tiramisu… Moralo se do nekog jedenja doći, to vam je sa mnom neizbježno. Iskreno, ne sjećam se da sam išta od ovoga ikad napravila. Ali u ovom tenutku mi se čini da bih nekad mogla. Pa ću ih sačuvati. Bitno je da je nama bilo lijepo doksmo jeli zajedno. Imate li vi neke moje recepte? Ne ljutim se ako ih niste isprobali. Javite šta je, ja ću napraviti, pa dođite. Da jedemo skupa i cerekamo se. I pričamo punih usta.
I tako. Ima li ova priča kraj? Nema. Bacanje je tek počelo.
Zaključak? Isto nema. Bar ne za sada. Ko zna na šta ovo još može izaći.
Ima poruka i glasi ovako: Ne brinite, to što sam pobacala vaše stare brojeve telefona, e-mail adrese, termine druženja…to ništa ne znači. Vas sam sačuvala. Jer vi ste ispunili moj život. I više nego se moglo zapisati u te tričave notese.
I hvala vam na tome!”

d047f9ab05df5037b3c481252076753f79cd6feb7ba3455473220d09d516f55b

 

Sada, pola godine kasnije, znam da se to zove povratak sebi.

Nemojte mi vjerovati, probajte.

Facebookgoogle_plus

Page with Comments

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *